Kao što ni Amerikanci na sovjetske (!) optužbe o kršenju ljudskih prava nisu odgovarali pobijanjem, nego humorom, tako ni u ovom slučaju nema koristi od pretjerane analize autoričinih idejnih konstrukcija. Izlazeći iz perspektive militantnog kršćanstva, one se pokazuju kao besmislene, bizarne i definitivno daleko od istine.
Stari je vic o Sovjetima u kojem Amerikanac i Rus razgovaraju o slobodi govora. Amer pritom kaže da je SAD toliko slobodna zemlja da on može doći ispred Bijele kuće i vikati “Dolje Ronald Reagan!” bez ikakvih posljedica. Rus mu na to odgovori: ‘Zašto bi to bila velika stvar? Ni kod nas ti se ništa neće dogoditi ako staneš ispred Kremlja i galamiš „Dolje Ronald Reagan!“’
Tako se u novom članku Snježane Majdandžić-Gladić povodom papine enciklike Fratelli tutti zaziva sloboda govora, štoviše, i kritiziranja određenih vrednota, a posredno i crkvene vlasti koja te vrednote zagovara. Pritom se bojim da, kao i u SSSR-u, prostor za kritiku postoji samo prema unaprijed zadanim ciljevima – nipošto prema onima koje zagovara sama autorica.
Uskrsli gnostici
Njezina kritika polazi iz specifične perspektive koja nije nimalo samorazumljiva, a kamoli jedina legitimna u Crkvi – staro je to militantno kršćanstvo, nenasilno, ali neprijateljski nastrojeno prema suvremenom svijetu i njegovim vrednotama. U tome, pomalo gnostičkom, mentalitetu svijet je zlo i njegove su zasade, tekovine i vrijednosti nužno grešne i vode u propast. Crkva, ona vidljiva, štoviše i glasna, onaj njezin dio koji nametljivo propovijeda svoju vjeru i prezrivo gleda na „nevjernike i heretike“, jedino je svjetlo i dobro na ovome svijetu, Lot i njegova žena usred Sodome. Svaki od ta dva entiteta ima svoga zaštitnika: Crkva se utječe „Presvetom Trojstvu, jedinome Bogu, kojega je objavio sam utjelovljeni Sin Božji” kako to navodi autorica, a svijet, očito, ostaje Sotoni kao njegovo djelo.
Autentična crkvena oholost
U takvu se paradigmu odnosa Crkve i svijeta kao puzzle sa slikom Pia IX. uklapa većina njezinih argumenata: od opreka „ljubav prema Bogu – ljubav prema čovjeku, sveopće bratstvo – kršćanska ljubav, socijalna pravda – kraljevstvo Božje, spasenje duša – zdravlje tijela“ koje navodi u uvodu (jer inzistiranje na prvom članu binoma valjda nužno poništava ovaj drugi), preko zamjeranja Crkvi što se bavi „stvarima koje daleko više spadaju na civilno društvo“ (jer civilno društvo je, valjda, inherentno zlo, a „društvena pravda”, “tolerancija” i odnos prema migrantima nipošto nisu teme koje pripadaju u sferu vjere i morala), do skretanja „s kršćanskih na sekularističke vrjednote“ (jer su, dakako, vrednote Crkve i sekularnog društva sve, uvijek i nužno suprotne), čak i ton enciklike koja zvuči više kao „da ju je napisao čelnik Ujedinjenih naroda nego Vrhovni svećenik Katoličke Crkve“ (jer je Kofi Annan valjda bio Antikrist pa se u svakoj enciklici papa treba eksplicitno ograditi od takvih).
Nadalje, problem su i papini stavovi koji nemaju veze s prvotnim poslanjem Crkve (navodi – među ostalim – bratstvo svih ljudi, promicanje zajedništva, pravde, mira i napretka, vrijednost svih kultura i religija, brigu za migrante i solidarnost), papino nadahnjivanje nekatolicima (jer Desmond Tutu, kao anglikanac, teolog i nobelovac, nema ništa pametno za reći ili dobro za pokazati primjerom), do Uzinićeve prezentacije same enciklike koja se „više čini kao da je nastala na satu Građanskoga odgoja, nego na kontempliranju nad Svetim pismom“ (samo građanski neodgojen katolik je dobar katolik, a Biblija neizostavan priručnik za PowerPoint). Ukratko, ništa što ne pripada ekskluzivno Crkvi, ne može biti dobro niti poslužiti za nadahnuće papinoj enciklici.
Čitajući njezine starije članke, vjerojatno je i sam jezik enciklike problematičan: budući da autorica ima običaj egzegetski brojati koliko se puta navode riječi „Bog, Krist, Crkva, milosrđe, spasenje”, sumnjam da je papina enciklika ovaj kriterij zadovoljila. Štoviše, ni sveti se Matej ne bi provukao s „Kraljevstvom nebeskim“ umjesto „Kraljevstva Božjeg“. Ako nije eksplicitno vjersko, onda je od Nečastivog.
Soroš i Hranić stvaraju novi svjetski poredak
Sve ove konstrukcije autorica začinjava paranoičnim nebulozama: od Đure Hranića kao progresivca koji promiče totalitarizam (probajte to zamisliti – Heil Hranić! Žita, reklji i slavonskih šešira! Đakovo kao prijestolnica Četvrtog Reicha), većine klera koja je progresivna i liberalna, prokazivanja vjerskih članaka koje preko projekta financira civilno društvo (Soroš, ako ovo čitaš, javi nam se), do pape koji ima stavove koji bi se donedavno smatrali heretičnima (papa kao heretik – na koju vas to skupinu podsjeća?) i stvaranja novog svjetskog poretka (jer postojeći je savršen i nema prostora za napredak).
Papina vizija Crkve
Kao što ni Amerikanci na sovjetske (!) optužbe o kršenju ljudskih prava nisu odgovarali pobijanjem, nego humorom, tako ni u ovom slučaju nema koristi od pretjerane analize autoričinih idejnih konstrukcija. Izlazeći iz perspektive militantnog kršćanstva, one se pokazuju kao besmislene, bizarne i definitivno daleko od istine. Zato je teško povjerovati da bi biskup Uzinić pokušavao „predusresti bilo kakvo propitivanje Papinih stavova“ – on, kao i papa, ima drugačiju perspektivu na kompletnu stvar: viziju Crkve u svijetu, koja skupa sa svijetom živi, diše, raste i dijeli određene vrednote, štoviše, surađuje na njihovu ostvarenju. Crkve koja traži i pokazuje na ono što je u svijetu dobro i lijepo, sjeme božanskog Logosa, Crkvu koja govori jezikom koji svijet razumije da bi tom istom svijetu ukazala na zajedničkog Oca čija smo mi svi djeca, i time međusobno braća, Njegovoga Sina koji je umro za SVE nas (a ne samo za Crkvu, kako bi se dalo iščitati iz autoričina zaključka) i Duha Svetoga koji nas sve nadahnjuje, bili mi toga svjesni ili ne. U takvom odnosu Crkve i svijeta ključno mjesto ima dijalog u kojem se međusobno nadopunjuju i uče jedno od drugog, ne isključujući mogućnost i potrebu bratske opomene. Fantazijama o uroti svjetskih sila, kao i gajenjem neprijateljstva prema svijetu i drugačijima u njemu, papa se ne bavi.
Prijateljska je kritika, pa čak i pape, u ovakvoj viziji Crkve dobrodošla i poželjna, te je stoga i autoričin poticaj na takvu kritiku same enciklike svakako pozitivan. No, optužbe za herezu i podrivanje Crkve iznutra definitivno nisu bratska i dobronamjerna kritika, nego, možda, ipak izljev averzije prema drugačijima u Crkvi i svijetu. I militantni kršćani trebaju imati pravo na izražavanje mišljenja, ali neka se ne čude kad to mišljenje također bude kritizirano i ocijenjeno nebuloznim.
Ovaj članak NIJE objavljen u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
