Neće ovaj magični čin posvete imati značajnijeg utjecaja na ratna zbivanja. Da je trebao, već bi imao. Naime, Rusija je već odavno posvećena Bezgrešnom Srcu Marijinu. I to ne jednom, nego barem sedam puta.
Bahatost ljudska. Kad kao društvo uljuđenih Europljana pomislimo da su krvavi ratovi i mržnja stvar prošlosti i da smo dovoljno zreli za rješavanje stvari diplomacijom i dogovorom, tijek povijesti pokaže suprotno. Stoljeće je XX., civilizirani su se Europljani poklali u Prvom svjetskom ratu i masovno pomrli u pandemijskom poraću, a na istoku se krenuo uzdizati ruski komunistički gigant. Novi je rat na vratima. Gospa se već godinama ukazuje vidjelici iz portugalskog gradića Fatime. U svojim ukazanjima, osim poziva na molitvu i obraćenje, traži i nešto specifično: zahtijeva od Pape da u zajedništvu s biskupima cijeloga svijeta Rusiju svečano posveti njezinu Bezgrešnom Srcu. Ispuni li se traženo, komunistička će se Rusija obratiti i vladat će mir. Ne ispuni li se, nastat će ratovi i progoni Crkve.
Rješenje krize?
Stotinjak godina poslije promijenilo se samo to da se Gospa više ne ukazuje. Rat u Europi traje već tjednima, Zapad razmatra rješenja krize, a vjerni Božji puk svoj obol daje podsjećanjem na fatimsku tajnu i Gospin zahtjev za posvećenjem Rusije njezinu Bezgrešnom Srcu, koje će, eto, riješiti problem. U trenutku pisanja ovoga teksta papa Franjo najavljuje čin posvećenja za 25. ožujka. Dodajmo još koji dan da se posvećenje primi i počne djelovati pa ćemo u Europi, ako je vjerovati ovim fatimidima (koji s originalnom dinastijom istog imena dijele barem nespretno miješanje vjere i politike), imati miran poratni Uskrs.
Ne, vjerojatno nećemo. Niti će ovaj magični čin posvete imati značajnijeg utjecaja na ratna zbivanja. Da je trebao, već bi imao. Naime, Rusija je već odavno posvećena Bezgrešnom Srcu Marijinu. I to ne jednom, nego barem sedam puta, prema riječima Renéa Laurentina, poznatog mariologa koji se bavio privatnim objavama i ukazanjima.
Povijest neuspjelih posvećenja
Do prvoga je posvećenja došlo 1942. po rukama pape Pija XII., a dva mjeseca poslije učinio je isto na još svečaniji način. Međutim, uskoro je Papi priopćen stav vidjelice Lucije da posvećenje nije uspjelo jer se na Rusiju samo impliciralo, a nije bila otvoreno navedena. Stoga deset godina poslije Pio podsjeća na prethodna dva posvećenja, ali i ponovno (ovaj put eksplicitno) posvećuje ruski narod Bezgrešnom Srcu Marijinu. Ni tada posveta ne rađa plodom: Lucija, naime, nije bila zadovoljna time što posvećenje nije bilo izvršeno u zajedništvu s ostalim biskupima svijeta. Papa, zavidno strpljiv, dvije godine poslije obnavlja posvećenje i nalaže biskupima da učine isto, ali – avaj! – ponovno bez jasnog spomena bilo zemlje, bilo naroda.
Naredni su pape, rekao bi netko, imali pametnija posla: umjesto zalijevanjem SSSR-a blagoslovljenom vodom i bombardiranjem znakom križa, Ivan i Pavao bavili su se metenjem ispred vlastitog praga kroz Sabor i postkoncilske reforme. Stoga je posvećenje moralo pričekati još jednog papu s pikom na komunizam. Ivan Pavao II. laća se posla 1982. i u samoj Fatimi posvećuje ljude i narode Bezgrešnom Srcu Marijinu, u tišini se spominjući i Rusije. Premda je na to pozvao i biskupe cijeloga svijeta, učinio je to samo dvadesetak dana prije, pa su Lucija i fatimidi smatrali da to nije bilo dovoljno rano da na vrijeme stigne svim biskupima.
Sveti Papa čin ponavlja godinu dana poslije u koncelebraciji sa sinodalnim ocima, ali ni to nije bilo dovoljno. Nakon nekoliko tjedana Papa igra na sigurno: najavljuje posvetu četiri mjeseca unaprijed svim biskupima i ona (prema Lucijinoj procjeni, uz ponešto oklijevanja) konačno uspijeva, premda Rusija opet nije spomenuta. I kad bi čovjek već pomislio da je to dovoljno, Rusija se ponovno diže, a fatimidi iznova traže čin posvete, koji papa Franjo zakazuje na godišnjicu posljednjeg, onog iz 1984 godine. Rezultate ćemo tek vidjeti.
Papin “Expelliarmus“
Jedno je u vezi s ovom posvetom duboko problematično: lik Gospe koja inzistira na fiksnoj formi kako bi obratila jednu zemlju i donijela mir svijetu svakako ne pripada pravovjernom kršćanstvu. Pape koji se opetovano trude udovoljiti toj formi neodoljivo sliče sirotim klincima iz Harryja Pottera koji zbog krivog izgovora ili presporog zamaha čarobnim štapićem ne uspijevaju pretvoriti štakora u šalicu. Takvo magijsko shvaćanje molitve, čiji uspjeh ovisi o savršenom ispunjenju forme, ne zadržava se samo na posveti: tu su i inzistiranja na vrlo preciznim misnim nakanama, ispovijedi s klauzulom o uključenju grijeha kojih se pokornik trenutno ne može sjetiti, devetnice na čast pravoga sveca koji pomaže u specifičnoj situaciji, oprosti vremenitih kazni i „posebno moćne“ molitve kojima „u Isusovo ime“ vežemo zle sile – sve simptomi poganskog mentaliteta u Crkvi. Nema tu odnosa sa živim Bogom, Ocem koji nas ljubi i koji nam je blizu. Ovo je prije kupoprodaja milosti, pri čemu nebeska strana čita i sitna slova ugovora u nadi da će nas nekim trikom prevariti i osloboditi se obveze da nam išta udijeli.
Zar si ti veći od oca našeg Ivana Pavla, koji nije uspio?
Stoga budite sigurni: papa Franjo neće uspjeti. Ako to nije uspjelo ni veličanstvenom Piju XII., jošte na latinskom jeziku i po starom obredu, ni svetom Ivanu Pavlu, malju komunizma i onome koji je bio “sav njezin”, što se ima siroti Bergoglio uopće u to petljati? Naći će mu već Gospa neku manjkavost: bilo da prilikom posvećenja krivo stavi ruke, bilo da njegov španjolski naglasak oduzme moć talijanskoj formulaciji posvete, bilo da ga Gospa jednostavno odbaci jer je mason, štuje Pachamamu i druži se s pederima, fatimidi će izostanak efekta posvećenja (obraćenje i mir) pripisati njegovoj pogrešci i po stoti put tražiti isto, ovoga puta s novim prohtjevima koji se tiču forme.
Umjesto posvećenja – “obična” molitva i pastoralni rad
Umjesto toga, vratimo se Laurentinovu govoru o posvećenju koje nije magija ovisna o formi, nego podsjećanje na krsnu posvetu, uvelike ovisno o pastoralnoj akciji koja ga prati. Drugim riječima, da bi posvećenje bilo djelotvorno i zaista donijelo mir i obraćenje, potrebne su godine misionarskog rada praćenog molitvom, zdušnim zalaganjem za mir i apeliranjem na kršćansku savjest koja ne bi smjela dozvoliti mržnju, razaranja i prolijevanje krvi. Stoga nam ostaje vjerovati u razboritost pape Franje (koji je dosad pokazao žilav otpor poganskom i magijskom mentalitetu) da će ustajaloj formi posvete dati upravo ovu notu. Bude li tako, tko zna? Možda se Gospa, u osmom pokušaju i na veliko čudo fatimskih sljedbenika, baš njemu smiluje.
Navodi Renéa Laurentina o fatimi preuzeti su iz odličnog članka “Fatimski zahtjev za posvećenje Rusije i svijeta u teološkim promišljanjima Renéa Laurentina”, FILIĆ – KRAFT-SOIĆ, u Bogoslovskoj smotri.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
