Nisu potrebne ni isprike javnosti niti ograđivanje od Gerbicovih stavova. Ono na čemu treba inzistirati njegova je isprika samoj Crkvi zbog grubog oskvrnjivanja svetinja politikom.
Nedjelja dobroga pastira. Za razliku od Božića, Nevine dječice, Navještenja, Posvećenja bazilike svete Marije Velike (5. 8.) ili sv. Tome Morea (22. 6.), blagdan kojeg je teško ispolitizirati. Teško, ali ne i nemoguće – jer ove godine iz Reda propovjednika, onih koji bi logikom stvari trebali biti majstori mudrih ideja pretočenih u riječ, stiže i jedan idejni i verbalni akrobat, uživo na državnu televiziju da pothrani stereotip o politiziranju „s oltara“, posebice pred izbore.
Zvijezda je tjedna o. Dominik Gerbic. Njegov je žar pomalo pretjeran, njegov je glas tanak ali siguran, njegove su geste tipične za seoskog popa koji pokušava objasniti čitav svijet onima koje smatra nepismenom bagrom, a tok njegove misli može prepričati valjda samo James Joyce.
Naš protagonist, zapravo superheroj s dovoljno pameti da pronikne u tajne procese u pozadini globalnih događanja i dovoljno hrabrosti da o tome javno govori, svoju misiju prosvjećenja neuke svjetine započinje teorijskim uvodom o tome zašto je Isus Dobri pastir:
„On koji živi po Ocu daje nam svoje tijelo i svoju krv da mi živimo po njemu, a živeći po njemu mi živimo po Ocu koji je izvor i počelo svega. Dakle, to je Dobri pastir koji krv svoju daje za svoje stado.“
I dok se prosječan slušatelj – pa i naviknut na labavu koherenciju u lupetanjima s ambona – ipak pita kakve veze ima život po Kristu u Ocu s Dobrim pastirom, Gerbic već nastavlja o tome kako krv Kristova simbolizira njegovu smrt koju nam Krist daje, „zapravo, može se reći da [nas] je ljubio sve do prolijevanja… (dramatična pauza, kažiprst gore u stilu Rafaelova Platona) … KRVI!“
Već u samome uvodu na vidjelo izlaze dva bitna obilježja ovoga (da to pogrešno ne kategoriziramo kao propovijed) obraćanja puku: prvo, instrumentalizacija Evanđelja za govor o temama koje „žuljaju“ samoga propovjednika i drugo – zavidna razina samopouzdanja kojom Gerbic iznosi hrpu gluposti.
O samopouzdanju ne treba ni govoriti – narodski rečeno „prazna bačva, bučna bačva“, objašnjava ovaj fenomen. Dinamična dikcija, dramatične stanke koje prati otkrivanje ključne riječi i blagi osmijeh kad ju izrekne, te gestikulacija rukama u maniri dirigenta pozadina su na kojoj se reproducira nepovezan slijed misli, banalne ideje i jeftina teologija.
No upravo taj nepovezan tok misli ukazuje na instrumentalizaciju evanđelja. Slijed ide od Isusa kao Dobrog pastira i života u Ocu, preko Alojzija Stepinca, do simulakruma i biopolitike, zatvaranja crkava, zdravstvenih mjera, krize, bradatih sveštenika opasnih namjera, buđenja hrvatskog naroda, DA i NE za Hrvatsku i crkvenih struktura paralelnih Hrvatskom Saboru, s time da je parafraziranje njegova govora u velikoj mjeri djelo milosrđa – citiranje bi otkrilo još veći misaoni kaos. Izvan domene psihijatrije, jedino objašnjenje takvog kaosa nemušto je uklapanje izabrane teme o. Dominika u evanđeoski odlomak koji mu, doduše, i ne ide na ruku, ali se može pustiti po strani zadržavajući samo frazu „Dobri pastir“.
„Bacite mreže na DESNU stranu lađe!“
Ta je tema – a što drugo nego – politika! I ovo jest nedvojbeno politički govor – i po svome sadržaju, i po svrsi i po adresatima. Njegov je sadržaj tipična desničarska propaganda na primjeru otpora mjerama, odnosa prema vrednotama do kojih desnica posebno drži i općeg poziva na buđenje hrvatskom narodu. Gerbic se u svojim filipikama drži već klasičnog narativa žrtve ugrožene od strane vlasti (koja nam, valjda, iz mržnje prema Bogu nije dozvolila imati mise s narodom) i pritisnute situacijom u društvu. Spominjanje stranaka i agitacija protiv njih u toj je priči najmanji problem.
Njegov cilj nije Kraljevstvo nebesko ili spasenje, nego laskanje hrvatskom narodu i poticaj za mijenjanje političkog smjera. Usto, začinjen je ponekom frustracijom koja, ne tako suptilno, izbija u pojedinim izrazima: „blaženi, A SVETI, Alojzije Stepinac“, „bradati veliki sveštenici opasnih namjera [koji će] GOVORIT NAMA tko su naši sveci“, „druge religije čiji proroci traže prolijevanje tuđe krvi“, „svako naše DA HDZ-u i SDP-u i Možemo! i svim lijevima je NE za Hrvatsku“ i slično.
Da ne bude zabune – Gerbic ne govori Crkvi, narodu Božjem (jer to bi onda bila homilija). On iza čitanja evanđelja drži politički govor i, sukladno tome, obraća se čitavom hrvatskom narodu kojeg poziva da se probudi i brani „kršćanstvo i te vrjednote“. Razlika možda jest suptilna, ali postoji: niti je svaki katolik koji gleda HRT Hrvat, niti je svaki Hrvat katolik. Mjesto je homilije u svetoj misi, slavlju na koje se okuplja narod Božji, stoga je čisto logično da je i homilija sama pouka narodu Božjem, a ne svekolikom puku.
Povrijedio je Crkvu, a ne državu
U svjetlu toga moguće se čak i složiti s inicijativom Vice Batarela (ne događa se to često pa treba cijeniti takve trenutke) koji (ovaj put) zastupa Gerbicovu slobodu govora na javnoj televiziji. Kao građanin Republike Hrvatske slažem se da je gospodin Dominik Gerbic imao pravo na televiziji izreći svoj politički stav, takav kakav on jest. Međutim, kao katolik, član Božjega naroda, smatram da o. Dominik, svećenik, nema pravo javno iznositi svoj politički stav, kakav god on bio, posebice ne u tu svrhu zloupotrijebiti sveti čin euharistije.
Razlika je ponovno suptilna, ali postoji i vrlo je važna: ono što država dozvoljava svakom građaninu, ne pitajući tko je i što je, to Crkva ipak brani ili osuđuje kad se radi o njezinim pastirima, čime štiti svoje autentično poslanje od skretanja s puta i, ironično – riječima Stepinca i Gerbica, „sagibanja koljena pred lažnim duhom vremena.“ Stoga nisu potrebne ni isprike javnosti niti ograđivanje od Gerbicovih stavova. Onome koji nije kršćanin ionako prijenos mise ne znači ništa više nego prijenos Sabora ili Otvoreno. Ono na čemu treba inzistirati Gerbicova je isprika samoj Crkvi, vjernicima koji su upalili prijenos mise u nadi da će dobiti duhovnu hranu, a dobili su grubo oskvrnjivanje svetinja politikom.
Najamnici i pastiri
„Kako je lijepo biti svećeničec!“ klerička je izreka koju i Gerbic citira. Baš taj izraz „svećeničec“ asocira na primitivnog seoskog popa starog kova kojeg škola „nije pokvarila“, odnosno njezin nedostatak nije uništio samopouzdanje u bavljenju važnim stvarima. Ima prizvuk staleškog svećenika, klerika u najgorem smislu riječi. Onoga koji je ređenjem popio svu pamet svijeta pa sad suvereno daje ni od koga zatraženo mišljenje na sve teme – epidemiologiju, uzgoj vinove loze, međuljudske odnose, povijest, općinske izbore, filozofiju ili nogomet – kad i u kojem formatu želi. Onoga koji se pravom vjerom samo bavi, samo ju usput prakticira. Najamnika!
Da, to je sigurno lijepo i ugodno biti. Ali to nije po uzoru na Dobroga pastira. Jer Isus nije bio takav pastir koji se nepotrebno petljao u političku sferu. On je došao radi nečeg puno važnijeg – spasenja čitavog čovječanstva, a ne ispravljanja krivih drina u kaljuži izraelsko-rimskih nadmetanja onoga vremena.
E, oče Gerbic, ZATO je on Dobri pastir.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
