Došlo je vrijeme da priznamo činjenice: nismo nikakve žrtve niti mučenici za vjeru. Nismo potlačeni i progonjeni iz Govora na gori.
Zakucalo srce u Hrvata-katolika. Krv opet uzavrela dok čita veliki naslov: „ZABRANILO MISE ZBOG KORONE.“ Sjeća ga na slavne dane kad se u crkvu nije smjelo, a on, eto, pobožno išao. „Crkve zatvorene, a dućani otvoreni. Kome je to u interesu? Pametnom dosta“, kaže u sebi. „Opet nas napadaju antikristi/masoni/komunisti/ovi-oni“, misli. Misli i raduje se –ponovno je dobio svoj smisao.
Katolik po nacionalnosti i Hrvat po vjerskom opredjeljenju
Da se razumijemo: glavni junak naše priče nije svaki katolik koji je ujedno i Hrvat, daleko od toga. Hrvat-katolik je više ideja, konkretizirana u većoj ili manjoj mjeri u pojedincu. Njegova je značajka stavljanje znaka jednakosti između nacionalne pripadnosti i vjerskog uvjerenja i instrumentalizacija obojega kako bi si osigurao statičan životni prostor bez iznenađenja, bez nepoznatoga, bez drugačijeg i bez potrebe za propitivanjem i pročišćavanjem svojih vrijednosti. Nacionalni osjećaj živi kroz vjerske forme, a vjeru (za njega apstraktnu) ispunjava nacionalnim sadržajem. Oboje u svakoj prilici proklamira (što je za njega jedino pouzdano mjerilo i hrvatstva i katoličanstva, za suptilnost ovdje nema ni mjesta ni potrebe) i svaku kritiku (koliko god utemeljena bila) takvog mentalnog sklopa doživljava kao napad na svetinje – Nebesa i (našu!) zemlju.
I tako se ne pomiče s mjesta. Formiran živom sviješću o višestoljetnoj nacionalnoj borbi, sad ju transponira i na religijsko područje: vjeru gleda kao rat protiv nevjernika, a Crkvu doživljava vječitom žrtvom zlih sila – bilo države, bilo lobija u sjeni. Gledajući fejsbuk-osvrte na mjere zaštite od zaraze u Crkvi, i Bernard od Clairvauxa bi se postidio pred takvim žarom za borbu suvremenog katolika.
Poraženi pobjednik
No, upravo je taj mentalitet znak poraza. Militantni i vječito ugroženi hrvatski katolik pao je od svojeg najljućeg neprijatelja – “zvijeri jugokomunizma”. Odbacivši njezin sadržaj, upio je njezinu formu: ideju da na svijetu postoje samo tlačitelj i potlačeni, samo nasilnik i žrtva. Ako nisi prvo (a dovoljno veliki Hrvat-katolik to nikako nije), onda si drugo. I borba, naravno, još uvijek traje. „Neprijatelj nikada ne spava.“
Ako bi samo za trenutak zastao i razmislio, ako svoju vjeru ne bi gledao u okvirima vječite borbe – ona za njega gubi smisao. Napredovanje u vjeri preobrazbom nutrine, duhovnim rastom, intelektualnim angažmanom ili socijalnim djelovanjem uvijek mu je drago, ali je nedovoljno. Apstraktno. Neopipljivo. Ne, borba i mučeništvo jedini je način da se vjera živi.
„Nisam došao donijeti mir, nego mač.“
Militantni i ugroženi katolik i ne shvaća da gubi ovu posljednju odrednicu svoga identiteta: da ostaje borben i žrtvom nauštrb evanđelja. Da mu sredstvo postaje cilj i obratno. Za njega se Kristova poruka svodi na „Nisam došao donijeti mir, nego mač.“ Evanđelje pretvara u oružje, (duhovni) boj u smisao. Ruga se onima koji svugdje vide aveti fašizma i potrebu za borbom protiv njega ne videći da, uz malu promjenu ideološkog predznaka, i sam halucinira i ratuje na isti način. Ako mu i Crkva smeta u tom planu, rado će ju ukloniti. Biskupe proglasiti sotonistima, župnike kukavicama, a svoj inat hrabrošću. Sirobuja ostaje zadnja utvrda Kristova Evanđelja u svijetu.
Ne razumije ni da je viktimizacija Crkve u Hrvatskoj danas – u doba kad ima punu slobodu djelovanja, javnih okupljanja, nezanemariv medijski prostor, politički utjecaj, financijsku stabilnost i pristup obrazovnom sustavu – čista farsa. Reći da je Crkva u Hrvatskoj danas ugrožena i progonjena, da se u Hrvatskoj u 21. stoljeću ne možeš javno deklarirati kao vjernik, upravo je uvreda Crkvi u Kini i na Bliskom istoku ili Crkvi prvih kršćanskih vremena – ljudima koji su stvarno patili i umirali za vjeru. Ali za našeg žrtvokatolika nema razlike između zubi zvijeri i podrugljivog novinskog članka. Sveti bi se Ignacije Antiohijski stidio takvog patetičnog nasljednika.
Crkva danas nije žrtva
Mentalitet žrtve i borbeni duh u Crkvi, nekad možda s razlogom prisutni kao mehanizam obrane od stvarne opasnosti, sad su se pretvorili u svrhu sebi samima. Stoga naš junak hegelovski žrtvuje činjenice održanju svoje teorije. A činjenice su sljedeće: nismo nikakve žrtve niti mučenici za vjeru i održavati takav narativ ne pomaže širenju Evanđelja. Grijeh je žrtvovati Crkvu na putu da bismo već sada živjeli u Trpećoj Crkvi, zemaljskom čistilištu. Nismo potlačeni i progonjeni iz Govora na gori. Nismo neki hrabri ratnici koji brane Crkvu Božju od zlih sila. I nema ni potrebe da budemo. Sloboda i mir su nam ionako puno veći izazov.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.