Vjernik se više ne može zalagati za tradicionalne vrijednosti da ga se ne proglasi “fašistom” ni tražiti pravdu za sve, pozivati na osjetljivost drugačijima i govoriti o praštanju neprijatelju, a da ga se ne prozove “ljevičarem”.
Ne valja okolišati, atmosfera u javnom prostoru temeljito je otrovana. I to ne samo na površini, zahvaljujući međusobnoj netrpeljivosti vodećih političara u zemlji, nego na svim razinama. Jednostavno više nije moguće javno iznijeti vlastito mišljenje bez žučnih emocionalnih reakcija i tribalističkog razvrstavanja u „nalijevo i nadesno razbroj se“ stilu. Tako gotovo pa svakodnevno lete optužbe i uvrede na račun „fašista“, „orjunaša“, „titoista“ i „udbaša“. Konačni ishod više nije društvo, a kamo li zajednica, nego bojno polje između ustaša i partizana, soroševaca i ruskih plaćenika, naših i vaših…
Odakle ta obuzetost tim nemrtvim ideologijama? Kratak odgovor na to pitanje jest: zato što se radi o konstruktima dizajniranim da preuzmu plemenite težnje društva te ih izopače u razlog za mržnju drugoga koji se onda koristi za diskriminaciju, nasilje i rat, sve zapravo sredstva dominacije nad bližnjima.
„Za dom spremni“
Prvo, težište fašističkog pokreta je kult ličnosti Vođe koji kao utjelovljuje “volju naroda”. Cijela zemlja živi za Vođu, koga treba štovati, pa čak i obožavati. Riječ je o kultu, gotovo pa u religijskom smislu, koji postaje kriterij pripadnosti, odnosno isključenja iz nacionalnog bića, a time i iz zajednice. Jednom kada je neistomišljenik tako izoliran, onda može početi diskriminacija, a potom i otvoreni progon.
Drugo, fašizam je u osnovi populistički pokret što znači da parazitski živi na postojećim društvenim vrijednostima i političkim preferencijama sa širokom potporom. I to počevši upravo s domoljubljem: fašistička propaganda ljubav prema rodnom zavičaju preobražava u nacionalizam, u fetišiziranje etničke superiornosti i “čistoće” krvi. Taj rasni pedigre potvrđuje još i mitologizirana herojska povijest naroda, koja uspostavlja tobože mističnu vezu s rodnom grudom.
Na to se nadovezuje treća sržna komponenta fašizma – stalna prijetnja neprijatelja koja ujedinjuje narod i gaji paranoju zbog skorog presudnog sukoba koji će odlučiti sudbinu domovine. Fašisti su prokazivali Sovjetski savez kao kataklizmičkog neprijatelja “s Istoka” koji ugrožava cijelu Europu. No za njih komunisti nisu bili samo izvanjski neprijatelj nego i skriveni nutarnji neprijatelj, domaće izdajice i petokolonaši, napose Židovi, koji jedva čekaju započeti socijalističku revoluciju.
„Prošlost svu zbrišimo za svagda“
Valja istaknuti da komunizam prati isti osnovni uzorak kao i fašizam. To je sasvim razumljivo kad se uzme u obzir da je fašizam nastao kao protureakcija na ondašnje socijalističke radikale. Tako se i među komunistima vidi kult ličnosti revolucionarnog vođe, čiji je autoritet neograničen, a njegova riječ je zakon. Tko zna, možda su Sovjeti dali kremirati Hitlerovo tijelo i razbacati njegov pepeo na četiri strane svijeta imajući na umu upravo masovna “hodočašća” u Lenjinov mauzolej na Crvenom trgu u Moskvi. I dan danas se ne može ući i vidjeti balzamirano tijelo prvog komunističkog vođe SSSR-a bez višesatnog čekanja.
Komunistička ideologija je pak obrnutog polariteta od fašističke, ali služi istoj svrsi. Dok fašisti veličaju romantiziranu herojsku prošlost, kao i povezanost s očevinom, komunisti obećavaju buduću utopiju koja će se ostvariti čim internacionalna proleterska revolucija ukloni svaku zapreku stvaranju globalnog socijalističkoga društva. Te prepreke na revolucionarnom hodu prema komunističkoj utopiji su buržuji i regresivci: pojedinci i organizacije s privatnim vlasništvom i kapitalom, kao i svatko tko vrednuje naslijeđenu kulturnu baštinu i tradicije, sve što predstavlja alternativu obećanom budućem socijalističkom raju. Drugim riječima, svi neistomišljenici i kritičari režima su neprijatelji.
„Quid est veritas?“
Dakle, fašizam dobrim dijelom nastaje kao protureakcija na boljševički komunizam u zapadnoeuropskim zemljama te preuzima osnovnu strukturu marksističke ideologije. No malo tko govori o tome kako ni marksizam nije baš nešto posebno originalan. Marx i Engels zapravo preuzimaju mnoge postojeće socijalističke i utopijske ideje, koje su plod društvenih, ekonomskih i vjerskih previranja u Europi još od 16. stoljeća, te ih konsolidiraju u jedinstvenu političku ideologiju. Naravno, pritom su izostavili onaj detalj da većina tih ideja ima svoj korijen u kršćanstvu: kako među katolicima (npr. sv. Thomas More i jansenistički pokret), tako i protestantima (npr. anabaptisti i, čedo kalvinizma, Jean-Jacques Rousseau).
Marksizam je prepolovljena i krnja reinterpretacija kršćanske vjere, novovjeki marcionizam, koji umjesto Kraljevstva Božjeg obećava ovozemaljski raj socijalne i ekonomske pravednosti. I to ne po Kristu nego po Marxu. Isto tako, ne kroz ljubav prema bližnjima, već po slijepoj vjeri u napredak povijesti i s istrebljenjem “heretičnih” regresivnih uvjerenja.
Slično tome, fašizam Krista zamjenjuje mesijanskim likom Vođe. Umjesto Crkve, koja je novozavjetni Narod Božji, glorificira se rasno i etnički čista Nacija. Naviještanje Evanđelja svim plemenima i narodima svijeta izokrenuto je u imperijalističko pokoravanje “nižih” rasa.
Gubitak kršćanske nevinosti
U Marxovoj socio-ekonomskoj kritici kapitalističkog društva tijekom ranog 19. st. koristi se termin “ideologija” kao opis za “lažnu svjesnost”, odnosno kad se navede ljudska bića voljno djelovati sebi na štetu i to u ime nekog “višeg” cilja ili ideala koji nije ništa drugo nego dimna zavjesa za surovu zbilju eksploatacije mnogih na korist elite. Stoga je ironično da se marksizam, uz fašizam, danas smatra baš ideologijom.
Užasavajuće je pak što te ideologije ne umiru nego mutiraju pa ih mnogi iznova usvajaju. Ponajviše brine što izgleda kao da tome crno-bijelom, tj. crno-crvenom dualizmu moderne povijesti još uvijek nema alternative. Zato i ustraje taj moronski kulturni rat između ustaša i partizana, odnosno njihovih idejnih nasljednika.
Koliko su te ideologije prodrle duboko i natopile moderno društvo svjedoči upravo to da se vjernik ne može zalagati za tradicionalne vrijednosti domoljublja, obitelji i vjere otaca da ga se ne proglasi “fašistom”. Isto tako, ne može ni tražiti pravdu za sve, pozivati na osjetljivost prema marginaliziranima i strancima ni govoriti o praštanju neprijatelju, a da ga se ne popljuje tobože nekršćanskim derogativom “ljevičar”.
Ima li rješenja?
Kao perverzije kršćanstva, marksizam i fašizam nisu traumatizirali ljudski rod samo holokaustom i gulagom, nego i duhovno – kako kaže njemački katolički teolog Johann Baptist Metz – okaljavši jednom zasvagda nevinost i polet kršćanstva. No time lijek vjere za tu ideološku bolest duha nije i diskreditiran.
Vjera u Krista se ne svodi na neki politički projekt „kršćanskog društva“ da bi ga novije i modernije ideologije nadišle, revolucije ugušile ili razne zloupotrebe obezvrijedile. Smisao kršćanske vjere nalazi se izvan nje same, nagoviješten u nadi Kristova povratka. U svjetlu te eshatološke nade i neironične vjere da je Bog vjerodostojan u svom spasenjskom naumu ideologija se razotkriva u svoj svojoj obijesti i nemoći.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0
