Znate li što je ispovijed zapravo? Jeste sigurni?
Bliži se svetkovina Uskrsa, a prije nje mnogi će vjernik pristupiti sakramentu pomirenja. Stoga bih na ovome mjestu htio donijeti kratki podsjetnik na barem tri stvari koje sakrament pomirenja nije, te na kraju dati poticaj – naglasak – koji smatram da valja naznačiti u njegovu slavljenju.
Sakrament pomirenja nije mučenje
U zadnje nas je vrijeme papa Franjo više puta podsjetio kako sakrament pomirenja nije mučenje: svećenik ima prije svega biti službenikom Božjega milosrđa, a ne ispitivač vjernika koji je došao priznati svoje grijehe Bogu. Pitanja se zapravo imaju postaviti samo ako je nešto u iskazu penitenta nerazumljivo, a ne u svrhu „kopanja po životu“ osobe. Na taj se način poštuje njena savjest te si ispovjednik ne prisiže pravo stupanja na sveto tlo drugoga.
Rekavši ovo, htio bih stvar ipak malo proširiti. Ako ispovijed ne treba biti mučenje za osobu koja se došla ispovjediti, a onda ista stvar treba vrijediti i u suprotnom smjeru: sakrament pomirenja nije mučenje ispovjednika. A isto se čini na razne načine: nepotrebno dugim prepričavanjima što je i zašto tko komu i kako rekao ili učinio, bespredmetnim samoopravdavanjima kojima se osoba, netom izrekavši grijeh, odmah brzo želi ograditi od potpune odgovornosti, stupnja sudjelovanja ili jačine namjere, ili pak uzastopnim ponavljanjima kako se nije počinio grijeh a eto ipak se došlo na ispovijed (jer da je uskoro svetac, Uskrs ili Božić).
Sakrament pomirenja nije čišćenje
Bilo ono redovito tjedno (subotnjomatinejsko) ili pak veliko predblagdansko pospremanje kuće, čišćenje nije slika kojom treba prikazivati sakrament pomirenja: ili se nameće slika u kojoj ja čistim ili pak slika u kojoj se odvezem na redoviti tjedni ili mjesečni servis. A ne trebam se servisirati ili očistiti, nego pomiriti – s Bogom, s bratom čovjekom, s Crkvom. Koliko redovita i česta ispovijed kod određenog broja vjernika utiskuje upravo ovu sliku u njihovu svijest? Kako stvarno osjetiti Božje otpuštanje grijeha ako se svako malo ispovijedam? Osobno si puno lakše mogu zamisliti učestalo brisanje prašine i glancanje površinâ u kući, nego učestalo iskustvo toga da mi je oprošteno.
Sakrament pomirenja nije psihoterapija
Svećenik redovito nije educirani psiholog i stoga nije osposobljen voditi razgovore pridržane profesionalnim psiholozima. Od njega se međutim često traži da posavjetuje, da rješava razne obiteljske zavrzlame, da kaže osobi zašto je to kod nje sad tako kako je. Vjerojatno bi na ovom mjestu psiholozi rekli kako to nisu ni njihovi zadaci. Kako bilo, imam osjećaj da se kod nekih naših vjernika ustalio ovaj način: dolazim svećeniku kao jeftinijem (besplatnom) psihologu, kao nekome kod koga ću „istresti“ ono što nemam inače komu reći. K tomu, ići svećeniku na ispovijed prihvatljivije je nego ići psihologu na razgovor (ili na, ni za pomisliti, terapiju).
Sakrament pomirenja iskustvo je živoga Boga koji je oprostio i oprašta
Naposljetku, smatram kako nam se prisjetiti da „dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro“ (Rim 5,6). Kada pristupam sakramentu pomirenja, dolazim milosrdnom Ocu čiji je Krist za mene umro i po čijoj sam smrti zadobio oproštenje. Isus Krist nije umro samo za one koju su se stubokom pokajali, nego je umro za svakoga čovjeka. Bog ne oprašta samo onda kada se kajemo, nego uvijek! Uvijek prvo dolazi Božja ljubav i opraštanje, a kada se kajem dopuštam da me ta ista ljubav preplavi, obnovi i preobrazi.
Doživjeti iskustvo Božjega opraštanja kojim ću se s njim, s bratom čovjekom i s Crkvom pomiriti, primiti za svoje grijehe milost a ne kaznu, osjetiti zagrljaj a ne pljusku – to je sakrament pomirenja!
Ako još niste, neka vam ovo bude poticaj.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
