Je li kristoliko prešutjeti nepravdu, genocid nad nevinom ujgurskom manjinom, da bi se sačuvala dobra volja totalitarnog režima koji niječe Krista? Čuje li Sveti Otac u dubini svoga srca pitanje: “Quo vadis, Francisce?”
Kako ono idu stihovi pjesme na početku Prijatelja? “Nitko ti nije rekao da će život ispasti ovako… Posao ti je vic, nemaš para, a ljubavni život ti je ‘nestao u akciji’… Kao da si zauvijek zapeo u drugoj brzini… Kad jednostavno nije tvoj dan, tjedan, mjesec, pa čak ni tvoja godina…” Ti stihovi definitivno opisuju ovu godinu i to posebno kad je riječ o Kini. Ova globalna epidemija, koja je nedvojbeno kineska krivnja zbog nepotrebne tajnovitosti oko ključnih informacija o koroni tijekom onih prvih mjeseci, okrenula je svijet protiv Kine. Narodna Republika Kina, zapravo totalitarni oligarhijski režim, već desetljećima kupuje suradnju međunarodne zajednice jeftinom radnom snagom i isplativim proizvodima.
Odjednom se zapadnjački akademici, vjerski autoriteti i politički vođe, kao i razne međunarodne organizacije od Ujedinjenih naroda nadalje snebivaju i sablažnjavaju nad otvoreno fašističkim postupanjem kineskih vlasti prema etničkoj i religijskoj manjini Ujgura. Svijet već godinama zna za koncentracijske logore i korištenje Ujgura kao robovske radne snage u kineskim tvornicama. Komunistička Partija Kine dosad je neometano provodila politiku sustavnog potiskivanja i brisanja ujgurskog kulturnog i vjerskog identiteta. Tek sada, iz sigurnosti krda, moralno superiorni dežurni čuvari ljudskih prava i humanističkih vrijednosti pronalaze hrabrosti konačno upozoriti na nepravdu. Svi, doduše, osim jednoga…
Stanje Katoličke Crkve u Kini
Dana 22. rujna 2018. godine Sveta Stolica i Narodna Republika Kina sklopili su “pastoralni sporazum” o djelovanju Katoličke crkve u Kini. Ovdje se ne radi se o formalnom konkordatu koji regulira pravni status Crkve na teritoriju neke države i jamči katolicima slobodu vjeroispovijesti. Nažalost, jedina definicija na raspolaganju jest baš “pastoralni sporazum”. Sadržaj toga dogovora je uz to od prvoga dana kontroverzan: (a) nije uspostavljen nikakav oblik diplomatskih odnosa što je samo po sebi vrlo neuobičajeno, jer to znači da Sv. Stolica unatoč potpisanom sporazumu i dalje nema kako zalagati se za prava i interese kineskih katolika; (b) Peking može “preporučiti” Papi kandidate za biskupe, odnosno kineska Komunistička Partija, entitet koji ne priznaje Božju opstojnost, pokušava oživjeti investituru u 21. stoljeću! Ta srednjovjekovna praksa investiture napuštena je s razlogom, jer se radi o narušavanju autonomije Crkve. Kako Katolička Crkva može predstavljati Krista u svijetu i vršiti svoje evangelizacijsko poslanje ako političari postavljaju svoje poslušnike i podobnike na funkciju biskupa da promiču njihove ovozemaljske interese, a ne Božju volju za čovjeka?
Na čelu Crkve – partija?
Upravo se to dogodilo u Kini. Po potpisivanju tog “pastoralnog sporazuma” papa Franjo je priznao sedam biskupa podobnih Pekingu koji su već ranije bili zaređeni bez papinskog odobrenja. Odmah sljedeći dan Katolička Crkva u Kini dala je formalnu zakletvu odanosti Komunističkoj Partiji Kine. Još jednom, Kristova Crkva čija je glava Krist zaklela se na vjernost “generalnom sekretaru Xi Jinpingu i Partiji” koji ne vjeruju da je Krist raspet i umro za grijehe čovječanstva te treći dan uskrsnuo od mrtvih. Vjerojatno smatraju da Krist nikad nije ni postojao. Zašto je bl. Alojzije Stepinac onda bio nepravedno utamničen i podnio mučeničku smrt? Papa Pio XII. mu je mogao reći neka otpjeva “Druže Tito, mi ti se kunemo…” i svi sretni.
Mjesec dana nakon potpisivanja “pastoralnog sporazuma” Komunistička Partija naredila je rušenje marijanskih svetišta u gradovima Shanxi i Guizhou, jer su “previše katolički”, tj. manjkalo im je “kineskih karakteristika”. Naime, to je službena politika kineske države, promicanje “socijalizma s kineskim karakteristikama” kao primarnog načela uređenja svakog vida kineskog društva. Nedugo potom, svećenici i biskupi nedovoljno “lojalni” Komunističkoj Partiji počeli su nestajati – ne uhićeni i pritvoreni kao prije, nego doslovno nestajati bez glasa i traga. U Kini “Goli otok” nije samo fraza. Nije neka velika tajna da Partija teži potpunoj kontroli nad svim vjerskim institucijama na kineskom teritoriju, bilo da je riječ o katolicima, protestantima ili Ujgurima koji su kineska muslimanska manjina. Jedini razlog zašto se kineski katolici već nisu pridružili Ujgurima u koncentracijskim, pardon, “re-edukacijskim” logorima jest globalni utjecaj Crkve i moralni ugled Svete Stolice.
Znakovita šutnja pape Franje
Ne samo zbog opresije katolika pod pokrićem “pastoralnog sporazuma” između Kine i Vatikana nego i doslovnog genocida nad Ujgurima, šutnja Svetog oca odjekuje više nego bilo koja prosvjedna nota i to ne u pozitivnom smislu. Mnogi pitaju zašto papa Franjo koji na svojim nedjeljnim nagovorima uz Anđeo Gospodnji često upozorava na nepravde diljem svijeta nijednom nije spomenuo kineske zločine protiv čovječnosti? Šuti li zato što ne želi prokockati i to nešto malo ostvarene dobre volje s Kinom ili zato što dotični sporazum sadržava određene stipulacije koje ga obvezuju na šutnju, pa i protiv njegove volje? Ili, kako mnogi američki konzervativci tvrde, zato što je Franjo zapravo potajni marksist kao i svi pobornici latinoameričke teologije oslobođenja? Ili pak zato što Sv. Stolica pati od kompleksa manje vrijednosti, pa vjeruje da se može izboriti za svoje ciljeve udovoljavajući ovozemaljskim silama, vlastima i moćima? Prekasna li izbora: Papa je beskrupulozan politički špekulant, lenjinovski “korisni idiot” ili jednostavno nesposoban za život…
Koji god bio odgovor, spomenut ovdje ili ne, posljedica je ista: Papa je šutnjom narušio moralnu vjerodostojnost svoje službe. Papinstvo se u 21. stoljeću i nije baš nešto iskazalo. Ipak, skandali spolnog zlostavljanja maloljetnika u Crkvi i sveprisutna financijska korupcija prije svega su pitanje propusta, nemara i opakosti Papinih suradnika na svim razinama crkvene hijerarhije koji su izdali njegovo povjerenje, kao i svih katolika. Odgovornost za ta zla koja još uvijek ranjavaju Crkvu ne pada samo po zapovjednoj odgovornosti na papina ramena, bio on Franjo, Benedikt XVI. ili pokojni Ivan Pavao II., nego i na svakoga tko je mogao nešto učiniti, ali nije. No ne ustati protiv nepravde – bio to obijesni komunistički teror nad kineskim narodom ili sustavno prikrivanje seksualnih zločina katoličkih svećenika – nešto što čini i licemjerna sekularna elita kad se to ne kosi s njihovim interesima – izdaja je kriterija kristolikosti, odnosno svetosti, po kojem se mjeri svakog papu. I ne samo njega, već sve kršćane. Taj je kriterij veličanstven i užasan u svojoj beskompromisnosti.
Kriterij (i) za papu
I prvi papa, sv. Petar, u svim svojim životnim uspjesima i porazima je bio suđen po tom imperativu vjere i savjesti. Prvak apostola je arhetip, kako papinstva, tako i vjernika. Iz njegova je primjera jasno kako kristolikost nije neko statično stanje koje se može ostvariti jednom zasvagda ili koje može biti dano po sakramentu, po krstu ili po svetom redu. Nije riječ o cilju koji se može postići ni o nagradi koja se može zadržati. Kršćanin vazda pokušava dostići Isusa kojeg nazire na obzoru – ne govori se o prakticiranju vjere bez razloga kao o nasljedovanju Krista – vičući za njim: “Quo vadis, Domine?!”
Ponajmanje je Papa, vikar Kristov, pošteđen tog stremljenja, trseći se neprestano u svojim odlukama, riječima i djelima opravdati povjerenje, ne vjernika koji mu duguju poslušnost, nego Isusa Krista čiju vjerodostojnost, slavu i veličanstvo po zasluzi muke, smrti i uskrsnuća reprezentira. Ma koliko se papa Franjo distancirao od tradicionalnih naslova papinske službe kao što je “vikar Kristov”, ne može pobjeći od njezine srži: služiti i čuvati Kristovo stado, Crkvu. Služi li Franjo Kristovu stadu u Kini s tim “pastoralnim sporazumom” kojim prepušta povjerene mu “ovce” na nemilost komunističkih vukova? Je li kristoliko prešutjeti nepravdu, genocid nad nevinom ujgurskom manjinom, da bi se sačuvala dobra volja totalitarnog režima koji niječe Krista? Čuje li Sveti Otac u dubini svoga srca pitanje: “Quo vadis, Francisce?”
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
