Autore portala Katolik 2.0 već se prozivalo da su nevjernici, mrzitelji Boga i Crkve, masoni, komunisti i protestanti, ali ne i neprijatelji pape Franje. No za sve postoji prvi put.
Da se na društvenim mrežama komentira nesmotreno i bez pažljivijeg čitanja teksta koji se kritizira, poznata je stvar. Takva su vremena i takve su nove generacije. Ali od novinara s iskustvom kakvo ima Darko Pavičić, ishitren i potpuno promašen komentar ipak nismo očekivali. I to ne komentar napisan na Facebooku uz jutarnju kavu, nego objavljen u tiskanom izdanju Večernjeg lista od 24. ožujka.
Pavičić autora teksta „Harry Potter i fatimske tajne“ optužuje da papu Franju uspoređuje s „otrcanim“ Potterom, a biskupe s čarobnjačkom družinom. Premda se autore portala Katolik 2.0 već prozivalo da su nevjernici, mrzitelji Boga i Crkve, masoni, komunisti i protestanti (da, nekim je kritičarima ovo gradacija), dosad nam barem neprijateljstvo prema papi Franji nije bilo spočitavano. I sam je autor (vjerujte mi, znam iz prve ruke) morao ponovno pročitati vlastiti tekst kako bi provjerio je li mu urednik možda dopisao kakvu rečenicu.
Magija u oku promatrača
Naime, u tekstu nema ni traga neprijateljstvu prema Papi, a autor ne kritizira posvećenje kao takvo, nego učestalo magijsko shvaćanje posvećenja kao čina koji, ako mu je forma „ispravna“, nužno proizvodi učinak na religijskom i geopolitičkom planu. Ima ih koji misle da će Papa, samo ako zadovolji fatimske uvjete (kao što su zajedništvo pape i svih biskupa, istovremenost čina, izričit spomen Rusije, pravi adresat), uspjeti „pretvoriti Rusiju iz štakora u šalicu“. Ima ih koji misle da su prethodni pape na ispitu forme pali (a to mišljenje, čini se, dijeli i Pavičić). Ima ih koji očekuju čudo koje će odjednom zaustaviti rat.
U takvom se formalizmu odnos s Bogom ne vidi kao odnos sa živom osobom koja nas ljubi, nego kao odnos s birokratskom institucijom od koje se traženo dobiva samo ako je procedura zadovoljena, pri čemu pomaže i Gospa kao „veza iznutra“. Magija i praznovjerje, drevna religija idola.
“Samo” molitva
Nasuprot tome, u tekstu je jasno izražena nada da će upravo papa Franjo ovo posvećenje očistiti od magijskih primjesa i vratiti mu originalno značenje molitve koju prati misionarski rad i socijalni angažman. To je Papa, naglašavajući da „posveta nije magijska formula, nego duhovni čin“, uistinu i pokušao učiniti.
Stoga ponovimo onima koji ne čitaju s razumijevanjem: ovaj je čin tek molitva Kraljici Mira da kod Boga zagovara posvećenje svijeta – dakle i Rusije – koje se svakako neće dogoditi bez suradnje onih kojima je posveta namijenjena. Ako očekujemo da Rusija bude posvećena, nužan je slobodan pristanak njezinih građana i čvrsta želja da hode putem svetosti. Nitko ne može kategorički tvrditi da se to već ne događa: Rusija je ipak, barem na papiru, kršćanska zemlja. Drugo je pitanje obraćenje elita koje diktiraju (sad već i globalnu) politiku. Za takve treba moliti, ali i oštro osuđivati zlo koje čine; treba uporno pozivati na obraćenje i apelirati za mir. U tom kontekstu, ovaj je Papin čin poticaj na konkretnu akciju i molitva Bogu da tu akciju vodi i snaži.
Najniža razina komunikacije
Osim što grubo imputira, Pavičić nam predbacuje i manjak stila (opet forma!), koji navodno odaje „najnižu razinu internetske komunikacije“. Naš je stil možda grublji i direktniji nego što se to sviđa pobožnim ušima Dopisnika s Kaptola, ali barem nijedan autor Katolika 2.0 ne iskrivljava tuđe misli da bi ih nekome podvalio i ne upotrebljava tekstove za osobne obračune.
Da, osobne obračune. Jer Pavičićeva kritika ne smjera na „posve anonimnog autora na nekakvom blogu“, nego na „jednog nadbiskupa“ kojemu „javnost tepa da je ‘biskup po mjeri pape Franje’“ i koji je naš tekst prenio na svome Facebook profilu. Premda Pavičić tvrdi da ovaj obračun nije ad hominem, jer spomenutom nadbiskupu ne navodi ime, takvo je ograđivanje puki formalizam: nadbiskupa u Hrvatskoj ima sedam, a kontekst jasno upućuje samo na jednoga, vrlo aktivnog na Facebooku. Ovo je po naravi evidentno udarac ad hominem, ali bez spominjanja imena forma nije ispunjena, pa se onda, prema Pavičiću, to ne broji.
Formu razrađenu i preciznu, Bože, nećeš prezreti?
I tako se vrtimo oko istoga. Djelovanje pape Franje zapravo ne izaziva podjelu na konzervativce i liberale, nego na formaliste i one koji to nisu. Papa se otvoreno svrstao na stranu ovih drugih. Pavičić ispravno prepoznaje da je Franjin pontifikat prožet jednostavnošću i otvorenošću, ali njegovo žustro protivljenje formalizmu upadljivo prešućuje.
A formalizam Papi itekako smeta jer se njime Duha Svetoga i Božju ljubav ograničava i zatvara u krute okvire birokratskih procedura: ako se Gospa ne zazove na pravi način (uz dvotrećinsku većinu i u isto vrijeme) i ako se njezina moć ne usmjeri na prave koordinate (55.7558° N, 37.6173° E), onda ništa – ona neće pomoći. Nije Papa prvi koji proziva ovakvo shvaćanje odnosa s Bogom. Isus je davno počeo s odbacivanjem ustaljenih židovskih formi, nastavio je Pavao s obrezanjem, a ista se borba vodi i danas.
Ali ljubiteljima forme to ne znači puno. Neka se u optužbama ime određenog biskupa ne navodi, neka se na njega samo aludira. Neka se „otrcanog“ čarobnjaka i kršćane nipošto ne spominje u istom tekstu. Neka se Gospu „ispoštuje“ kako traži. I forma je zadovoljena, sebe smo zaštitili. Pa ako je Bog Porezna uprava, dobro ćemo proći.
A ako je ipak živi Otac, imamo sreće što je milosrdan.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
