Isus je itekako oštar. On je no-nonsense tip koji ne mari za pristojno ponašanje i društvene norme iz Downton Abbeya. On je energičan, britak i prodoran u kritici. Ne plaši se razbiti licemjernu harmoniju. I zato ga se čuje.
Slobodno govoriti o nekoj temi u katoličkim krugovima (skupu koji se ponešto preklapa s Katoličkom Crkvom, ali joj nije identičan) uvijek je škakljiva stvar. Kroz godine stvorili smo ustajalu misaonu atmosferu u kojoj se govori puno, ali ne i odviše kvalitetno.
I dok bi jedna zajednica pristiglu kritiku trebala iskoristiti kao poticaj na traganje za istinom, otvaranje novim perspektivama i nadilaženje podjela među sugovornicima, reakcije na kritiku u katoličkim krugovima usmjerene su često na očuvanje postojećeg stanja, reintegraciju sugovornika u katoličku sferu ili eventualnu ekspulziju u nekatolički bezdan (ako se procijeni da je ova prethodna solucija nemoguća). Drugim riječima, s onim koji ukazuje na problem ili postavlja pitanje ne razgovara se da bi se problem riješio ili pitanje iskoristilo kao korak na putu do istine, nego da bi se kritiku suzbilo i pitanje pomelo pod tepih, te uspostavilo prividni mir.
Harmoničan govor
Sukladno njezinu cilju, unutarkatoličku komunikaciju krasi jedno važno načelo – harmonija. Kao i kod glazbene, uloga je ove naše „katoličke“ harmonije osigurati da izrečena stvar zvuči dobro, prikladno ambijentu. I kao i kod glazbene, u katoličkoj se harmoniji ta kalofonija može ostvariti vrlo jednostavnim i egzaktnim postupcima, od kojih su najvažnija dva: korištenje prokušanih fraza i ne odstupanje od evanđeoskog tona. Pomoću te dvije tehnike u katoličkim se krugovima može komunicirati, razmjenjivati ideje i mišljenja, pa čak ponešto i kritizirati, a sve kako bi kritika zvučala harmonično s melodijom kojoj se suprotstavlja i naizvan se činila kao bitan njezin dio.
Bogougodne riječi
Prva zapovijed harmonije glasi: ne izusti riječi koju netko prije tebe nije već izustio. Svaka ideja koju iznosiš nužno mora biti potkrijepljena bogougodnim citatom – bilo Svetog pisma, bilo Otaca (prvih ili s početka dvadesetog stoljeća, ovisi o preferencijama). Na taj način govornik praktično demonstrira svoju pripadnost katolicizmu i daje jasan signal da je još uvijek itekako „naš“, pa makar se i drznuo dirnuti u ono što je nama drago. Da još uvijek „svira u orkestru“. Ako je potrebno i riječi istrgnuti iz konteksta i iskriviti im originalno značenje, ni toga se skanjivati ne treba. Duh puše kako nam se sviđa.
Odakle takva potreba? Legitimno je i dobro nadahnuće tražiti u mudrijima od sebe. Ali zašto svoje itekako zemaljske stavove ili unutarcrkvene rasprave pozivanjem na Pismo i Oce podižemo na religijsku, nebesku razinu? I zašto bi takvo citiranje bilo jamstvo nečije crkvenosti? Odgovor je jasan: drugoga nemamo. Mnogi su kršćani zapravo napravili puni krug – od Isusa Krista koji je javno prozivao farizeje da se drže slova Zakona a zanemaruju njegov duh, nemali broj današnjih njegovih sljedbenika živi upravo farizejski. Ili, kad već prilika traži, citatom kardinala Lamberta (iz filma Kum III):
„For centuries they have been surrounded by Christianity, but Christ has not penetrated. Christ doesn’t live within them.”
Nisu poprimili kršćanski duh. Jedino što spoznaju je katolička forma i stoga je ona kriterij crkvenosti. Tu nema mjesta za suptilnost, nema mjesta inkulturaciji, kršćanskom duhu u svjetovnom obličju – ako nije eksplicitan katolik, onda nije „naš“. Ako kritika nije „pojačana“ pozivanjem na poznato i prokušano, onda nije od Boga.
Bogougodan ton
Druga je zapovijed, ovoj slična: „Spomeni se da kritiziraš evanđeoskim tonom.“ Blago. Krotko. Nježno. Evanđeoski. Kristovski. S ljubavlju. Neka u kritici ne bude prizvuka ironije ili sarkazma. Neka ne bude oštrih riječi. Neka ne bude slikovitih opisa. Neka kritika bude tupa, bezlična i siva. Lakše ju je ignorirati. Evanđeoski.
Osim što nije. Jer tko misli da je nježno i tupo evanđeoski ideal, taj nije pročitao lektiru. Protagonistu evanđelja oštra kritika nije strana. Bilo da farizejima viče „Jao vama“ i naziva ih obijeljenim grobovima, licemjerima i zmijama (ovo je samo izbor iz djela), bilo da galami po Hramu, prevrće stolove i mlati bičem, bilo da Petru, Stijeni Crkve, u lice kaže „Nosi se od mene, sotono!“ Isus je itekako oštar. On je no-nonsense tip koji ne mari za pristojno ponašanje i društvene norme iz Downton Abbeya. On je energičan, britak i prodoran u kritici. Ne plaši se razbiti licemjernu harmoniju. I zato ga se čuje. To nije manjak ljubavi. Naprotiv, to je ljubav prema vrednoti koja se štiti kritikom.
Utopija uspavanih
Od takvoga Učitelja, oštroga kritičara, daleko smo se odmakli. Umjesto da budemo živa Crkva, sve se više pretvaramo u katoličku kulturnu zajednicu – prostor gdje ćemo skupa od nemila do nedraga gusliti o ugroženim tradicionalnim vrijednostima, pozdravljati se međusobno s „Hvaljen Isus“ (jer „Zdravo!“ nije eksplicitno kršćanski pozdrav), podozrivo gledati na „one koji nisu u vjeri“ (stisnutim okom, ali bez osuđivanja „da ne budemo suđeni“) i kritizirati – ako se baš mora – tupo, pristojno i impotentno. Katolička forma je tu, jasna i vidljiva. Harmonično društvo, Civitas Dei, utopija uspavanih.
Samo ne daj, Bože, da Krist ponovno dođe pa da nam sve to upropasti.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
