Kristolika nemoć koja izbavlja

On ne uzmiče i ne bježi pred svojom nemoći, ne nastoji ju nasilu prevladati, nego ju prima i preobražava u nemoć koja spašava. Svojim ranama on, nemoćan i stubokom izranjen, oslobađa čovjeka-puža iz njegove skučene kućice.

 

Prije gotovo tri mjeseca u Zagrebačkom kazalištu mladih pogledao sam, po mojem mišljenju, izvanrednu predstavu Huddersfield (autor teksta Uglješa Šajtinac, adaptacija teksta i dramaturgija Tomislav Zajec, redatelj Rene Medvešek). U ovom ću se članku, stavljajući fokus na lik Raše i njegove odnose s ostalim licima u drami, posebno zaustaviti na liku Ivana i u skladu s navedenim pokušati opravdati naslov Kristolika nemoć koja izbavlja.

Prsnuće čireva

Naime, mišljenja sam kako se radnja drame može iščitavati kao prsnuće odnosa između Raše i svih ostalih osoba s kojima on dolazi u dodir, a to su: Otac, Rašina nazovi-djevojka Milica, njegovi kolege i prijatelji iz ranije mladosti Dule i Igor, te njegov zapravo jedini sadašnji prijatelj, Ivan. Do prsnuća dolazi zbog Rašinog omalovažavanja, ismijavanja, verbalnog vrijeđanja, a u ponekom slučaju i emocionalnog iskorištavanja njegovih sugovornika. Dubinski razlog takvog Rašinog ponašanja jest rak-rana njegova života: nakon dugogodišnje veze napustila ga je djevojka, a katedrala (riječ koju on koristi kako bi opisao velebno zdanje njihovog odnosa čijoj se izgradnji tijekom godina posvećivao) sada je tek ruševina i kao takva nameće mu kao jedini izlaz cinizam i besperspektivnost. Raša zato „kažnjava“ taj prokleti sustav (svijet) vrijeđanjem, ponižavanjem i iskorištavanjem drugih ljudi. Svako od navedenih prsnuća uobličeno je u zasebnoj »sceni-katastrofi« koja završava tako što lik-sugovornik napušta Rašu (prije toga obično dobro ga ispsovavši) te odlazi sa scene.

Ni s Ocem ni s djevojkom

S Ocem, s kojim dijeli zapuštenu kuću, a iz koje ovaj svaki dan iznosi bilo što što bi mogao prodati i time doći do ma kako malo novca, odnos biva narušen sâmim Rašinim životom, tj. posvemašnjim izostankom istoga. Otac, koji je za sebe napustio svaku nadu (nakon što ga je žena napustila za nekog „lovarnog tipa“, a kćer se preselila u drugi grad na studij), čini se ne želi se odreći i one posljednje – nade doduše ne za sebe, već za svojega sina: probada ga neizmjerna bol, jer svaki dan mora gledati Rašu kako je, poput njega, ali sa skoro trideset godina manje života, taj isti život potpuno napustio! Njihovi dijalozi – reski, mučni i gorki – nalik su čirevima što (uvijek!) prsnu i izbace smrdljivi gnoj. Kulminira to u »kečap-sceni« u kojoj otac, vrativši se iz kafane kući, zatekne Rašu kako spava, umrljan onime za što on vjeruje da je njegova krv, a zapravo je kečap. Očev krik i psovke bude Rašu koji mu, polubahato i nehajno, odvraća: „Kečap… Ćale, kečap“. Otac grca i psuje, te mu prijeti da će ga prijaviti policiji: čini se da je iscrpio sve svoje ma kako skromne pokušaje da sinu pomogne te mu preostaje jedino ova. Nemoćan i skrhan, na kraju zapravo bježi on – napušta Rašu i odlazi sa scene.

Sa svojom nazovi-djevojkom Milicom, osobom upola mlađom od njega, koju ne voli, nego ju, intelektualno nadmoćniji, emocionalno iskorištava, odnos definitivno puca u »kazeta-sceni«, tijekom koje pred svojim kolegama Duletom i Igorom na videorekorderu pušta snimku spolnog odnosa Miličinih roditelja. Ona, psujući ga, plačući, te kidajući vrpcu kazete izlijeće van.

Na sceni sada uz njega ostaju Dule i Igor. Ova se dvojica, iako ga prvotno prekoravaju zbog njegovog ponašanja prema Milici, naposljetku ipak smiruju i ostaju se još malo družiti. Međutim, neće dugo ostati…

Stari prijatelji

Dule je tip koji, za razliku od Raše, ima posao. Svojim prekovremenim radom on pokušava popuniti ogromne praznine nastale u njemu, a koje vape za ljubavlju i nježnošću. Raša ga ismijava, koristeći, slično kao i kod Milice, svoju intelektualnu superiornost, želeći pokazati Duletu koliko je glup on i njegova zamisao. Dule se brani, ali pokušava i više od toga, naime ukazati Raši na stvari koje ovaj čini se ne shvaća – da treba raditi i osigurati si egzistenciju, osoviti se na noge. Kako bilo, Raša je u raspravi s Duletom nadmoćan – svojim intelektom, da, ali ponajviše svojim cinizmom. Vrijeđanje kulminira u »nugat-sceni« u kojoj Raša na pasja kola vrijeđa Duleta da ni napolitanke ne zna kupiti nego mu je umjesto njih donio nugat kocke. Dule to više ne može slušati, pozdravlja Igora i napušta scenu.

S Igorom, likom zbog kojeg se cijela drama i zove Huddersfield (naziv grada u blizini Leedsa u Engleskoj gdje se ovaj tijekom rata nastanio, osamostalio, te našao posao i djevojku), Raša se ne usuđuje ući u razgovor koji bi odmah od početka bio podcjenjivački: Igor se i inače tijekom predstave doima kao ipak nešto staloženiji i tip širih obzorja nego su to Duletovi. Pa ipak, Raša Igora ne razumije: ako ne Igora direktno, a ono podcjenjuje njegove napore, bol i muku preseljenja i snalaženja u stranoj sredini, stasanja i građenja života. I ovdje će se dogoditi prsnuće, iako u nešto blažoj formi: tijekom »lav-scene« u kojoj dvojac razgovara o velikim kipovima lavova što se nalaze u Zrenjaninu, odn. u Huddersfieldu, Raša neminovno ponovno skreće u cinizam i govori kako „smo se mi na sve naše popišali“. Igor je umoran i od večeri i od takvih riječi: spava mu se, on odlazi. Raša se brani nekakvom poveznicom na Fortinbrasa iz Hamleta, a Igor mu upućuje svoj posljednji pogled (kao možda zadnju priliku?) i napušta scenu.

Izranjeni Ivan

Jedini koji nam je preostao je Ivan. Tko je on i kako on izbavlja Rašu?

Ako su svi likovi koje smo do sada upoznali u svojem životu pretrpjeli razne udarce, ranjeni su te stoga gladni pažnje, priznanja i ljubavi, a onda isto ipak vrhuni u liku Ivana. Od svih, on je najviše izranjen: već traje kako je od mladića snažne tjelesne građe, izoštrenog intelekta, načitanosti i volje za daljnjim stjecanjem znanja, zbog psihičkih oboljenja, ali i (možda još i štetnijih) pokušaja liječenja, počeo propadati, te ga sada vidimo kao osobu zakržljalu, 20 kilograma slabiju, izmučenu psihoticima i teškom obiteljskom situacijom, ali koja od života ne odustaje, nego se kroz njega, unatoč svemu, ipak probija kako god zna. Svašta je Ivan pokušao: od rane mladosti kad je puno čitao medicinske enciklopedije, preko vježbanja joge i potom kabale, sve do prakticiranja bijele magije. Naposljetku je upoznao i zavolio kršćanstvo, dao se (tri godine prije odvijanja radnje ove drame) krstiti u pravoslavnoj Crkvi, te sada ponajviše čita duhovnu literaturu i piše pjesme. On svakodnevno posjećuje Rašu, govori mu o duhovnom štivu kojim je trenutno zaokupljen, donosi mu i svoju pjesmu na čitanje, a dakako, pritom mu i neizmjerno dosađuje.

Ivan pjesnik

Pa ipak, Raša Ivana na određeni način i cijeni (pogotovo njegovu poeziju). Čak ga i brani pred drugima: „Nije on lud“ ili „Piše zaista dobru poeziju“. Zbog značaja kojeg ona po mojem mišljenju ima za cjelokupnu dramu, tj. za njezin rasplet, pjesmu Puž što ju Ivan Raši donosi na čitanje ovdje prenosim sada u cijelosti:

Začudni Ivan

Prema liku Ivana ćemo kao gledatelji predstave najvjerojatnije najprije osjetiti sažaljenje. Pa ipak se ono, barem sam osobno tako uvjeren, na kraju drame, kada bude otkriven bogati potencijal što ga u sebi Ivan nosi skrivenog, ima preobraziti u duboko poštovanje, pače i divljenje. Naime, i na Ivana će se, kao i na ostale likove, izliti bujica Rašinih uvreda, i to na najokrutniji način: dok Ivan okupljeno društvo (Milicu, Igora i Duleta), a i nas skupa s njima, uz Rašino moderiranje, upoznaje s tijekom svojega života, oni slušaju, smiju se i podsmjehuju – zapravo mu se rugaju istodobno pokušavajući zadržati naizvan privid ozbiljnosti. Ivanovo pripovijedanje iznebuha prekida Rašin rez – on više ne može izdržati te naočigled svima bjesni:

„Pogledajte ga! Veliki Otac Ivan! Jogin! Alhemičar! Kabalista!… Vidite vi, koliko je trnovit put do istinske vere?! Kroz kakve sve jebade čovek mora da prođe?! 407 miligrama dnevno, i tako godinama! Nema šanse da ti se ne javi sam Bog Otac, posle svih tih sranja! Gde je stigao ovaj čovek?! Nigde! Uništen psihički i fizički… Ali, piše dobru poeziju!… Zezam se… Jebi ga, Ivane, ti svog boga možeš u šaku da staviš… ‘Ajde, pokaži ljudima kako izgleda tvoj BOG!…“

Potom Raša nasilu Ivanu iz džepa vadi tableticu Haloperidola te ga ismijava jer smatra da je do svojega spokoja došao ne posredstvom vjere, povjerenja u Boga ili molitve, već djelovanjem najobičnijeg psihotika. U toj »sceni-katastrofi«, u toj »Haloperidol-sceni«, u kojoj bi ga svatko od ostalih sugovornika (vidjeli smo to na dosadašnjim primjerima) poslao u tri pičke materine, Ivan postupa drukčije: on „ćutke izađe“.

Neizvjesna noć

Tijekom jednog od susljednih prizora na sceni uočavamo Rašu samoga (Dule i Igor su ga ono već napustili), te on utone u san. U sobu ulazi Ivan, približava se Raši govoreći mu kako ga je ovaj ponizio i povrijedio, te da ga sada on (a to je dakako i Božja volja!) ima ubiti. U trenucima u kojima sam osobno potpuno povjerovao da se ne radi o Rašinom snu nego o javi gdje Raša jednostavno spava (a istodobno u sebi mislio „E kakva šteta Ivane da ovako završi!!“), Ivan zadaje Raši udarce nožem te ostaju na potonjem crvene mrlje (a zapravo fleke od kečapa nastale prilikom jedenja ćevapa ranije tijekom večeri). Već spomenuti prizor u kojem Otac susreće Rašu te (isto kao i ja) pomišlja da je ovaj mrtav (ili barem ranjen) vrlo brzo završava, te na scenu (sada u javi!) stupa Ivan, a s njime i uskrišene moje nade za njega koje neće biti iznevjerene.

Puž i njegova kućica

Naime, Raša, potresen snom, potpuno je dotučen kada Ivan, koji je upravo ušao na scenu, umjesto da mu zada koji udarac nožem, izgovara riječi isprike – za što uopće!?  Dolazi do konačnog prsnuća u predstavi! Ovoga puta međutim ne puca neki odnos, već se rastače Rašin oklop cinizma kojim se sve vrijeme štitio. Njegova puževa kućica u koju nikoga nije puštao (u koju, zapravo, kako pjeva Ivanova pjesma, nikoga i nije mogao pustiti) puca! Raša sada izgovara za njega do tada nezamislivo: najprije Ivanu priznaje vlastitu nemoć („Sjeb’o sam sve, Ivane. Sve živo sam sjeb’o.“), a potom mu se i ispričava („Izvini, Ivane…“). Naposljetku ga nudi i poslužuje kavom, tj. čajem!

Ako mu je Ivan do tada već puno pomogao ne uzvraćajući mu na njegove udarce svojim protuudarcima, već (nepotrebnom!) isprikom i time ga osvojio te uspio u tome da njegov oklop barem napukne, sada čini još i više, jer sa sobom donosi i svoju skulpturu Majka-Otadžbina (u hrvatskoj adaptaciji Lijepa naša) – djelo koje prikazuje ženu u boli i kriku, koja „grdi i opominje“. Dok su svi ostali likovi u svojoj nemoći na udarce koje im je Raša zadavao odgovarali protuudarcem – psovkom – tom „moćnom riječi nemoći“ (S. Kušar), Ivan je postupio drukčije: on je jedini lik u cijeloj predstavi koji ne psuje! Nije to znak pristojnosti već, na tragu Kušarove misli, nešto puno značajnije: Ivan ne uzmiče i ne bježi pred svojom nemoći, ne nastoji ju nasilu prevladati, nego ju prima i preobražava u „nemoć koja spašava“ (M. Grilli). Svojim ranama, pretočenima u umjetničko djelo (jer skulptura je zapravo imala predstavljati njegovu majku, također psihičkim oboljenjima pogođenu ženu), on, nemoćan i stubokom izranjen, oslobađa Rašu-puža iz njegove skučene kućice: izbavljeni Raša naime, barem djelomično iscijeljen Ivanovom ljubavlju, sada ugošćuje svog jedinog prijatelja u vlastitome domu, dijeleći s njime „šoljicu čaja ili kave“.

Pogled u željenu (moguću ili pak nerealnu?) budućnost

U adaptaciji i režiji koju sam imao prilike vidjeti u ZKM-u, završni (neke vrsti odjavni) prizor okuplja u Rašinom domu na zajedničku kavu i druženje i sve ostale likove koje smo dotada imali prilike upoznati. Ta posljednja scena stoga odiše nekim čudnim, nerealnim optimizmom. Kako god bilo, s obzirom na ono što je Ivan za Rašu uspio učiniti, ne bi li se isto moglo, ako ne već posve realno očekivati, a ono ipak i za Rašin odnos prema ostalim likovima moglo barem voljno poželjeti?

Ne bi li ih Ivanove rane naposljetku ipak mogle iscijeliti? (usp. Iz 53,5)