Funkcija Crkve nije da se uklopi u postojeći politički poredak, nego da evangelizira i obrati društvo od štovanja moći prema Bogu, pa makar to značilo i biti luđak koji viče u pustinji gdje ga nema tko čuti.
Bojim se da kršćanstvo gotovo od samog svog početka pati od umjetne šizofrenije. Mesijanski identitet kršćanske vjere potkopan je političkim interesima društva kojem propovijeda Evanđelje. Koliko su puta usklici poput ‘Bog i nacionalnost u koju sam nasumično rođen‘ iskorišteni u političke svrhe? Kako da se iskren vjernik ne nađe podvojen u sebi između vjernosti Bogu i odanosti naciji? Uistinu, blaženi su ateisti, jer oni ne pate od takvih dvojbi! Zato je utješno čitati u Novom zavjetu o glupostima koje su apostoli činili i govorili na tu temu. Ohrabrujuće je vidjeti Isusovo strpljenje s apostolskim ‘poteškoćama u razvoju’, jer oni predstavljaju nas.
Sveti Konstantine Niški, moli za nas!
Ipak, manje od stoljeća od Kristova uzašašća ta ‘božanstvena komedija’ apostolskih potipanja postaje pravi ‘leteći cirkus Montyja Pythona’. Tada već počinju prvi pokušaji uklapanja Krista u rimski politički poredak, a nakon pada carskog Rima isto se ponavlja i s Francima, Bizantincima, itd. sve do naših dana. Nažalost, to uvijek okončava u bolnim proturječnostima. Ako treba konkretan primjer, eto svaki put kada predsjednik, premijer ili bilo koji drugi političar dođe na sv. misu ‘po službenoj dužnosti’. Kršćanstvo nije kompatibilno s politikom kao izrazom ljudske ‘volje za moći’ (usp. Mt 22,17-21) i zato počinje patiti od shizoidnog poremećaja ličnosti kad god pokuša ući u ‘konstantinovsku’ koaliciju interesa s centrima političke moći.
Zato se često Crkva, čije jedinstvo u Kristu Pavao optimistično proglašava u Poslanici Galaćanima (usp. Gal 3,28), nalazi podijeljena u dva tabora koji naglašavaju različite prioritete: danas se, eto, glože oni prema kojima se Crkva treba najprije suočavati s pitanjima socijalne pravde (od ređenja žena i prava homoseksualaca do aktualnog pitanja klimatskih promjena) i oni koji smatraju da se prvenstveno koncentrirati na one ‘tradicionalne’ aktivnosti, kao što su misije i evangelizacija, odgoj u vjeri, podjeljivanje sakramenata i liturgijska slavlja.
Nasljedovati Krista
Možda sad progovara moja redovnička formacija u kojoj se naglašavalo kako čitanje Summe Tome Akvinskog tako i spravljanje prošeka, ali misliti da jedno može bez drugog simptom je ljudskog ‘siromaštva duha’. Kršćanin je pozvan živjeti smisleno, sa svrhom, a to se ne svodi samo na rezervaciju mjesta u raju (booking online 24h ranije). U tome pak neprocjenjivu pomoć i jamstvo uspjeha osigurava polog vjere iz kojega i proizlazi socijalni nauk Crkve koji je ipak nešto dublji od ovog današnjeg čisto refleksnog humanitarizma koji se svodi na virtualni aktivizam po društvenim mrežama i možda pokoju donaciju (ako štogod ostane poslije kave u kvartovskom lokalu). Isus Krist je ‘pravednik Božji’ ne samo zato što su svaka njegova riječ i čin motivirani ljubavlju nego i zato što njegovo poimanje ljubavi nadilazi patetiku osjećaja i naivni idealizam humanizma.
Ako kršćanin želi izazvati nepravde koju vidi oko sebe i u svijetu tako nasljedujući Krista, ne može to učiniti ako ne razumije da za Isusa iz Nazareta ljubav znači ‘caritas’: paradoks sebedarja i sebičnosti, bogomdane kreposti i čovjekove inicijative, praktičnog življenja vjere i ukorijenjenosti u pravovjerju. Ponad svega, mora razumjeti da to ne može učiniti sam, nego u zajednici vjernika gdje njegove zamisli i želje nisu (a i ne mogu biti) prioritet, kao što ni Isusove nisu bile, jer je sve podloženo Ocu kojemu su znane muke njegova naroda (usp. Izl 3,7). Takva požrtvovnost – naglasak na ‘žrtva’ – ne rađa se iz pristanka uz neki ideološki pravorijek, već iz suživljavanja s tuđom patnjom koja rađa pobunu protiv besmislenosti trpljenja i tragedije smrti.
In vino veritas
Kršćanski etos – ukorijenjenost u pravovjerju kao jamstvu spasenja, praktično življenje vjere kao nasljedovanje Krista, umreženost u zajednicu vjernika – Crkvu – kao izraz jedinstva u Kristu, ali i poslušnosti Božjoj volji, te živjeti smisleno u paradoksalnosti, ali bez proturječnosti, tj. prema idealu koji predstavlja ‘caritas’ kao odraz odnosa između Oca, Sina i Duha Svetoga u Trojstvu – znači da je kršćanstvo zapravo vrlo ‘politično’, iako nekompatibilno s politikom. Ovdje mislim na klasično značenje “biti angažiran oko dobrobiti zajednice”, kako ovozemaljskog općeg dobra tako i vječnog spasenja, nasuprot modernom značenju politike koje se može sažeti pod ‘podijeli i vladaj’. Funkcija Crkve nije da se uklopi u postojeći politički poredak, nego da evangelizira i obrati društvo od štovanja moći prema Bogu, pa makar to značilo i biti luđak koji viče u pustinji gdje ga nema tko čuti. Doduše, neće biti skakavaca i meda, ali bude bilo prošeka, a i franjevačke pive da i od njih bude neke koristi.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
