Ovakva se glazba lako uklapa u koncept kontemplativne molitve. Ona nije nametljiva, već daje slušatelju prostora za njegovo gibanje, a dvije melodijske linije predstavljaju molitelja i glas koji na tu molitvu odgovara.
Postoje razni oblici molitve: razmatranje (meditacija) nad biblijskim tekstom, krunica ili neka druga pobožnost, molitva pred slikom (npr. ikonom). Poznata je i tzv. Isusova ili molitva srca gdje se jedan redak (npr. „Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku“) ponavlja u ritmu disanja. Kontemplacija je pak vrsta molitve koja prije svega poziva na šutnju. Međutim, može li se u kontemplaciju uroniti i uz pomoć glazbe? Ako da, kakva ta glazba treba biti?
Sveti minimalizam
U drugoj polovici XX. st. više je skladatelja počelo stvarati glazbu koja zvuči podosta jednostavno i bez naglašenoga, preizraženoga ritma. Uz imena kao što su John Tavener i Henryk Górecki tu je svoje mjesto našao i Arvo Pärt, Rođen 1935. u Estoniji, studirao u Tallinnu, već zarana prepoznat kao nadareni stvaratelj, 1968. godine piše svoj Credo – neobičnu, kaotičnu, moderno komponiranu skladbu, čija izvedba nailazi na oduševljenje i pohvale, ali i na protivljenja (prije svega ondašnje vlasti). To razdoblje njegova života postaje komplicirano i mučno – Pärt prolazi kroz višestruke krize, a među njima nalazi se i ona stvaralačka. Zajedno sa svojom ženom i djecom odlazi prvo u Beč, a zatim i u Berlin gdje nastavlja svoje djelovanje. Zapravo, najprije skoro deset godina ne stvara glazbu kakvu bi želio da može pisati. U tom periodu intenzivno proučava staru glazbu, kao i gregorijansko pjevanje. Na koncu, nakon tog podužeg razdoblja učenja, proučavanja i vježbanja (ormari puni ispunjenih kajdanki raznih pokušajâ), Pärt iznalazi svoj vlastiti stil, koji naziva tintinnabuli.
Tintinnabuli
Riječ želi uputiti na zvono, tj. na način komponiranja koji će imati zvonolike karakteristike – jednostavne, dijatonske melodijske linije, zatim tzv. trijade tonovâ koji nastaju oko osnovnog tona kojeg dobivamo jednom kada u zvono udarimo. Taj njegov novoiznjedreni stil jednaku težinu daje tonovima i pauzama, tj. kako je u jednom razgovoru s kompozitorom izrekla poznata islandska pjevačica Björk, Pärtova glazba nije napadna, ne nameće se, već daje slušatelju prostor u kojem se može gibati, pače se tamo i nastaniti i ondje živjeti. Ta glazba često poznaje dvije jednostavne melodijske linije – jednu višu, koja se giba (lebdi) slobodno, te drugu, nižu, koja nije slobodna, već se prema toj višoj odnosi po preciznim pravilima. U konačnici te dvije jednostavne, svaka za sebe uzete neutralne melodije, stvaraju lijepo i jednostavno zajedništvo, a jedna prema drugoj odnose se kao pitanje (viša) i odgovor (niža linija).
Iako Pärtova glazba takoreći nema puno tonova (kada se čita notni tekst ono što je napisano jest često vrlo mali broj notâ), oni imaju izrazitu težinu i slojevitost. Ovdje Pärt za objašnjenje rado pripovijeda jednu anegdotu: naime, sedamdesetih godina, dok se nalazio u prijelaznom (kriznom) razdoblju, jednoga dana čekao je autobus na stanici. Ondje je ugledao uličnog čistača, te ga vrlo direktno upitao: „Što biste Vi rekli, kako bi skladatelj trebao pisati svoju glazbu?“ Ovaj ga je pogledao i uzvratio: „O, kako bi to bilo? Pa, vjerojatno bi trebao zavoljeti svaki pojedini ton!“ Ovaj odgovor duboko se urezao u Pärta, a što god mi mislili o toj anegdoti, to da je Pärt zavolio svaki od tog malog broja tonova što ih je u svojim skladbama napisao kao da se osjeti u maloprije navedenim njihovim težinama i slojevitostima. Kada se uzme u obzir sve do sada rečeno, može se dobiti dojam da će takva glazba biti nerazumljiva i nepronična. Pa ipak, ono što do slušateljevih ušiju dopire jest kompozicija upadljive jednostavnosti, ujednačenoga (gotovo nepostojećega) ritma, te čistih harmonija. Tu jednostavnost Pärt postiže uz istodobno davanje velike važnosti sâmome tekstu skladbe: svaki slog odgovara jednome tonu, a tonski niz voli Pärt završiti na tonici (na osnovnome tonu).
Kontemplacija u akciji
Pitamo se: što od svega do sada navedenog uopće ima veze s naslovom – kontemplativna glazba u akciji? Možda ovo: takva glazba (čiste harmonije, jednostavne melodijske linije, mali broj tonova, jednolični ritam, usklađenost teksta s melodijom po principu jedan slog – jedan ton) lako se uklapa u koncept kontemplativne molitve. Ona nije nametljiva, već daje slušatelju prostora za njegovo gibanje, a dvije melodijske linije mogle bi predstavljati molitelja (viša) i glas koji na tu molitvu odgovara (niža linija). Björk navedeni fenomen opisuje riječima pitanje-odgovor, dok Pärt kaže kako isto on voli vidjeti kao njegove grijehe i oproštenje istih.
A akcija? Nakon svoje prve faze stvaralaštva, Pärt se na neki način povlači – u učenje, istraživanje, vježbanje, neke vrsti kontempliranje. Desetak godina kasnije on stvara novu vrst glazbe. Ta glazba vjerujem poziva i slušatelja na neku vrst povlačenja, razmatranja, kontemplacije, ali i na akciju. Evo i nekoliko primjera:
Estonski skladatelj stvara angažiranu glazbu – 2004. g. njegov Da pacem, Domine nastaje u spomen na žrtve terorističkog napada u Španjolskoj.
U svojoj interpretaciji Ps 130 (De Profundis) dolazi do izražaja njegovo pridavanje važnosti tekstu: skladba u kojoj glazba, napredujući jednoličnim ritmom, uz pratnju udaraljki i orgulja polagano raste u svojem intenzitetu, kulminira na riječi misericordia – milosrđe, dajući mu najveću težinu u cijeloj skladbi.
Für Alina, prvokomponirano (1976.) djelo u tintinnabuli stilu, poznaje dvije otprije opisane melodijske linije: jednu koja predstavlja moliteljevo gibanje (viša) i drugu koja predstavlja odgovor na molitvu (niža linija), ili kako to Pärt nevino kaže, pratnju anđela čuvara – skromnu, ali postojanu prisutnost.
Naposljetku, glazbena izražajnost teksta, a koja može kontemplaciju potaknuti na akciju, po mom mišljenju posebno lijepo dolazi do izražaja u pjesmi The Deer’s Cry. Naime, tekst pjesme zapravo je isječak (predzadnja kitica) molitve za zaštitu koja je, iako tradicionalno pripisana sv. Patriku (5. st.), vrlo vjerojatno kasnijeg nastanka (8. st.). U toj molitvi, prva i zadnja strofa daju okvir pjesmi – pravovjerno ispovijedanje trojstvene vjere. Cijela pjesma molba je za zaštitu, a protiv raznih opasnosti. Predzadnja kitica, moli za Kristovu zaštitu i prisutnost. Ona izriče molbu da Krist bude prisutan posvuda oko osobe (iznad, ispod molitelja, lijevo i desno od njega, onda kada on ustane, sjedne ili legne, i sl.). I ovdje se tajna krije u važnosti sprege tekst-melodija: pjesma napreduje jednoličnim tempom, uz izmjenu muških i ženskih glasova, uz duge i „čujne“ pauze, te konačno kulminira u stihu ”Christ in the heart of every man who thinks of me” – u molbi dakle, da se zadobije milost prepoznati Krista u svakome čovjeku!
Nije li to lijepa molba i doista dobra nakana jedne kršćanske molitve?
