Kad pogledamo na više od mjesec dana koliko živimo bez redovite zajedničke euharistije i bez mogućnosti pojedinačne ispovijedi, možemo li prepoznati gdje smo crpili snagu iz onog dobrog temelja – krštenja? Ili radije gunđamo, kukamo i samosažalijevamo se?
U trenucima dok ovo pišem još nema uputa o tome kako bi se trebale ponovno slaviti mise s narodom. Koliko će ljudi moći pristupiti? Samo mali dio? Nije izvjesno da će moći svi koji bi bili voljni. Broj će, pretpostavljam, biti dobrano ograničen, barem u početku.
Pomiješani osjećaji
Ono čemu smo mogli svjedočiti u ovom „korona-vremenu“ s obzirom na misna slavlja bila je mješavina osjećaja: razočaranje i razumijevanje s obzirom na odluku biskupâ o privremenom ukidanju misnih slavlja s narodom; tuga zbog nemogućnosti pričesti i istodobno neka vrst utjehe u tzv. “duhovnoj pričesti”.
Kod nekih vjernika prisutna je velika glad za duhovnim sadržajima. Neki govore kako bez mise ne mogu, pa pokušavaju nagovoriti svoje župnike da ih nekako “ubace”. Neki pokušavaju održavati kontinuitet praćenjem mise na televiziji. Neki se tješe i/ili snaže tzv. “duhovnom pričešću”, dok drugi zapomažu jer u tome ne nalaze utjehu, te jedva čekaju da ponovno mogu pristupiti euharistijskom stolu.
Sprega ispovijed-euharistija
Što iz sve te mješavine zaključiti? Kako se prema njoj postaviti? Čini mi se kako smo obično navikli kretati se u sakramentalnoj sprezi ispovijed – euharistija. Hodogram je sljedeći: nedjeljom idem na misu. Ako mi nije poznato da sam nešto teško zgriješio, a što nisam ispovjedio, idem i na pričest. Ako ima što teško za ispovjediti, idem prvo na ispovijed, onda najzad i na misu gdje se pričestim.
Međutim, nije li ovo vrijeme pogodan trenutak za jednu drugu spregu, naime krštenje – potvrda?
Umjesto da kukamo, žalimo se ili čak optužujemo, hajdemo se vratiti nekim dobrim temeljima!
Prvi temelj: krštenje.
Krštenje kao temelj! Ono nije svodivo na ulaznicu (da ne kažem propusnicu!) za ostale sakramente; nije predgrupa, koja si može dopustiti i slabiju kvalitetu zvučne opreme, a nakon koje dolazi pravi koncert; ono nije aperitiv ili rakija prije juhe!
“Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle s njime ukopani u smrt da (…) hodimo u novosti života.” (Rim 6,3-4)
Srčika krštenja jest problematika smrt – život! Protegnuto do krajnjih posljedica, krštenje omogućuje osobi da na smrt ne gleda kao potonuće u ništa, nego ju iskušava kao ulaz u onu posljednju i konačnu zbilju – Boga! Kršćanin smrću ulazi u novost života!
Umrijeti prije smrti
Kako mu je omogućeno takvo što tvrditi? Pa tako što je to već jedanput iskusio! (Naravno, ovdje se smjera na odrasle koji su pristupili sakramentima kršćanske inicijacije. Koji su kršteni kao bebe, u to se iskustvo mogu uživjeti čitajući iz knjiga ili iz priča svojih roditelja i kumova.) U sakramentu krštenja odigrava se cijela drama umiranja i novog života. Krstilo se naime trostrukim uranjanjem i izranjanjem iz vode. Uranjanje predstavlja ukopanost u smrt s Kristom, a izranjanje ulazak u novost života. Na krštenju osoba prolazi kroz iskustvo umiranja i ulaska u novost života s Kristom.
Međutim, odmah je ovdje moguće uložiti i prigovore: „Ali ipak nije moguće živjeti bez euharistije! Ona je izvor i uvir svekolikog kršćanskog života! Ona je vrhunac i središte kršćanske egzistencije! Pa nisu se ti odrasli samo krstili, već su iste noći pristupili i potvrdi i euharistiji!“
Vjera na japanski način
U filmu Šutnja (Silence) Martina Scorsesea, uživljavamo se u dramatičnu situaciju progonjenih japanskih kršćana 17. stoljeća. Kod njih je bilo uobičajeno da je kršćanska zajednica bez svećenika, tj. da, ako ga je i imala kao svojega člana, zna bez njega ostati. Zajednice se organiziraju kako najbolje znaju. Okupljaju se na molitvu i članovi si međusobno pomažu. Postoji i voditelj zajednice. Među ostalim što čini, on i krsti! U tom dramatičnom razdoblju i redovito bez svećenika, kršćani čine ono što mogu (smiju)!
Kako živi ta zajednica? Teško, u stalnom su strahu od progona i mučenja, a do istih dakako i dolazi. A svemu su tome prepušteni bez redovite euharistije!
Kako oni to podnose? Svjedočki. Mučenički.
Naravno, u trenutku kada se, u filmu, jednoj takvoj skrivenoj japanskoj kršćanskoj zajednici pridružuju dva isusovačka svećenika-misionara iz Portugala, dolazi do vidljive erupcije radosti: sada su i svećenici s njima, moguće je slaviti euharistiju! A moći će se prije toga i ispovjediti i iskusiti (na taj način) Božje milosrđe! Radosni su i zahvalni.
Spremnost za mučeništvo
Ta zahvalnost, koja se u jednoj sceni simpatično manifestira kao molitva prije jela (dok svećenici istoj molitvi, izmoreni i opterećeni od puta, pristupaju već dobrano punih usta), prerasta u nešto još ljepše – u ljubav koja je spremna izložiti se.
Naime, u pritiscima koje na njih vrši vlast ne strada nužno cijela zajednica, već bude oteto ili kažnjeno nekoliko njezinih članova. U novonastaloj situaciji, kada su među njima i dvojica svećenika-misionara, potrebno je istima pružiti zaklon i zaštitu.
Stoga voditelj zajednice upućuje upit: tko je spreman izložiti se?
Napeta šutnja.
Naposljetku se jedna ruka drhtavo, ali odlučno (nipošto bahato!) uzdiže u zrak i svjedoči spremnost. A kao reakcija na nju prolama se krik što razbija napetost one šutnje. Krik je to majke onoga koji se dizanjem ruke izložio.
Pravi su to vjernici: žive svjedočki, ali ne trijumfalistički; ljube, ali svjesni koliko to može boljeti.
A sve to bez redovite euharistije! Crpljeno snagom krštenja, molitve i bratske ljubavi!
Plodovi Duha Svetoga i bez euharistije
Kad pogledamo na više od mjesec dana koliko živimo bez redovite zajedničke euharistije i bez mogućnosti pojedinačne ispovijedi, možemo li prepoznati gdje smo crpili snagu iz onog dobrog temelja – krštenja? Ili radije gunđamo, kukamo i samosažalijevamo se?
Spregu krštenje – potvrda možemo pokušati provjeriti gledajući na tzv. „plodove Duha Svetoga“: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Te plodove ima donositi osoba koja je primila sedam darova Duha Svetoga u sakramentu potvrde.
Velike riječi. A je li bilo toga i tijekom ovoga razdoblja? Ma da!? Stvarno? I bez euharistije?
Ili tih plodova ipak nije bilo? Zašto nije bilo?
U razdoblju koje slijedi, a u kojem nije izvjesno da ćemo moći ići na misu svaki puta kada bismo željeli, možemo li se malo više osloniti na krštenje? Na spregu krštenje – potvrda?
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
slika preuzeta s imdb.com
