Američki katolički teolog George Weigel, autor svjetski poznate biografije pape Ivana Pavla II., izašao je ovih dana s novom knjigom pod naslovom The Next Pope: The Office of Peter and a Church in Mission (prev. Sljedeći Papa: Petrova služba i Crkva u poslanju). Tom prilikom napisao je kratki članak Sljedeći Papa i Drugi Vatikanski u kojem donosi predokus različitih tema koje obrađuje u svojoj najnovijoj knjizi. Kako je tematika vrlo aktualna, ovdje vam donosimo prijevod toga članka, a uskoro i recenziju same knjige:
Polemike o Drugom vatikanskom saboru nastavljaju opterećivati globalni katolički diskurs. Neki katolici, često iz zapadnjačkih Crkava na umoru, tvrde kako “duh” Koncila nikada nije propisno ni zaživio (iako tzv. “Katoličanstvo Lite” koje zagovaraju više sliči liberalnom protestantizmu). Drugi pak tvrde kako je Koncil bio užasna pogreška i da saborski nauk treba biti potiho zaboravljen, figurativno bačen u “kontejner za otpad” povijesti. U svojoj knjizi Sljedeći Papa: Petrova služba i Crkva u poslanju argumentiram kako je potrebna papinska intervencija ne bi li se raščistila ova konfuzija.
Za početak: nasuprot zagovornicima “Lite-katoličanstva” i pobornicima zaboravljanja Koncila, sljedeći papa bi trebao podsjetiti katolike koja je bila namjera pape Ivana XXIII. kad je sazvao Drugi vatikanski sabor. Ivan XXIII. u govoru povodom otvaranja Drugog vatikanskog sabora, 11. listopada 1962. godine, jasno je iznio svoju nakanu. Rekao je kako se Crkva mora nanovo usredotočiti na Isusa Krista, od kojeg “dobiva svoje ime, svoju milost i sve svoje značenje”. Crkva mora smjestiti navještaj Evanđelja Isusa Krista, koje je odgovor na pitanje svakog ljudskog života, u samo središte svoga samorazumijevanja. Treba proglašavati “cjelovito i u potpunosti, bez iskrivljavanja” istina koje je Krist predao Crkvi. Način crkvenog navještaja tih istina treba pozivati njezine skeptične suvremenike na prijateljstvo s Gospodinom.
Papa Ivan XXIII. nije zamislio Drugi vatikanski sabor kao Koncil “dekonstrukcije” ni kao Koncil koji bi zamrznuo Crkvu kakva jest kao u jantaru. Radije, Papin je inauguralni govor pozvao svu Crkvu da zdušno prihvati svoje kršćansko poslanje: misiju ponuditi čovječanstvu istinu o Bogu i nama koja je objavljena u Isusu Kristu. Sljedeći papa bi trebao još jednom energično podsjetiti Crkvu na to njezino poslanje.
Sljedeći papa bi također mogao jednom za svagda okončati raspravu koja je započela još za zasjedanja Koncila i nastavlja se do danas: je li se Crkva potpuno redefinirala između prvog zasjedanja Koncila, 11. listopada 1962., i njegova završetka, 8. prosinca 1965. godine? Ili se dokumente Drugog vatikanskog treba čitati u kontinuitetu s Objavom i Tradicijom? Interesantno, progresivci koji se zalažu za “Katoličanstvo Lite” i ultra-tradicionalisti koji bi najradije zaboravili Koncil zastupaju isti stav: Drugi vatikanski sabor zaista jest bio Koncil “diskontinuiteta”. No to je pogrešan odgovor proizašao iz krivog razumijevanja nakane Ivana XXIII. za Koncil, kao i odluka pape Pavla VI. tijekom i nakon Koncila. Uz to, riječ je i o pogrešnom iščitavanju saborskih tekstova.
Trojica kanoniziranih papa – Ivan XXIII., Pavao VI. i Ivan Pavao II. – uz to i veliki teolog-papa Benedikt XVI. inzistirali su da se Drugi vatikanski sabor mora čitati u kontinuitetu s već prihvaćenim i ustanovljenim katoličkim naukom. Tvrditi kako je Drugi vatikanski sabor bio Koncil raskida i redefiniranja pologa vjere značilo bi da su ti velikani bili dvolični, antikoncilski reakcionari (prešutna zamjerka progresivaca) ili materijalni heretici (prešutna zamjerka tradicionalista). Ti su prigovori potpuno neutemeljeni, iako se ovom tradicionalističkom u posljednje vrijeme posvećuje podosta nezaslužene pažnje zahvaljujući nepromišljenim komentarima što odjekuju na društvenim mrežama i u tradicionalističkoj blogosferi.
Stoga bi sljedeći papa trebao inzistirati na tome da Katolička crkva ne raskida s Tradicijom, ne redefinira polog vjere niti podliježe “paradigmatskim pomacima”. Zašto? Zato što je Isus Krist – “isti jučer, danas i zauvijek” (Heb 13,8) – u središtu Crkve. Uvjerenje je začetak svake autentične evangelizacije, svakog autentično katoličkog razvoja dogme i svake ispravne primjene nauka Drugog vatikanskog sabora.
Sljedeći bi papa također trebao istaknuti neosporna postignuća Koncila: njegova snažna afirmacija zbiljnosti i obvezujućeg autoriteta božanske Objave; njegovo biblijsko obogaćenje samorazumijevanja Crkve kao zajednice učenika kojima je povjereno poslanje; inzistiranje da su svi u Crkvi pozvani na svetost, posebno kroz liturgiju; njegova obrana temeljnih ljudskih prava, uključujući i prvo od svih građanskih prava – slobodu vjeroispovijesti; njegovu predanost ekumenskom i međureligijskom dijalogu centriranom na istinu. Da, bilo je iskrivljenih tumačenja, ali kriviti sam koncilski nauk za ta iskrivljenja je ozbiljna greška u analizi.
Katoličanstvo koje se nimalo ne razlikuje od liberalnog protestantizma nema budućnosti. Kao ni katoličanstvo koji pokušava rekreirati većinom neutemeljeno idealiziranu prošlost. Katoličanstvo koje ima budućnost uključuje Drugi vatikanski sabor, ispravno protumačen i propisno proveden u djelo. To je upravo živuće katoličanstvo današnjice i sljedeći papa bi i to trebao moći prepoznati.
Izvorni članak: https://denvercatholic.org/the-next-pope-and-vatican-ii/
