Ako se desničare može optužiti za licemjerje, ostaju li njihovi lijevi parnjaci čistih obraza? Ideološki gledano, da.
Eto, okončali i ti parlamentarni izbori, Sabor je konstituiran i Vlada izglasana. Već su sad gotovo pa potpuno zaboravljene do samo neki dan vruće teme spolne orijentacije posvajatelja siročadi, seksizma u hrvatskom društvu i onog zlogukog pitanja o pravu silovanih žena na pobačaj. Nova sezona tragikomedije koju se naziva Saborom, bujajuća epidemija i vrlo skori financijski krah hrvatskog gospodarstva ovisnog o turizmu su novi medijski naslovi koji opsjedaju javni prostor. Kao da je taj cirkus tijekom predizborne kampanje bio tek pažljivo iscenirana propaganda. Opet, ništa novo. No indikativno o licemjerju u samoj srži ove naše ‘liberalne’ demokracije.
Ideološko pokriće za zaradu
I zato nema veće iskrenosti nego kad se ‘bezbožni jugonostalgičari’ rugaju moralnim ispadima desnice o ključnim pitanjima socijalne politike i ‘zaostalim’ vjernicima koji im vjeruju na riječ bez obzira na to što nakon svakih izbora sve ostaje isto i ništa se ne mijenja, samo njega nema (ni Krista, ni Tuđmana, ni Tita). Bez obzira na to što tvrdili, idejni temelji većinskih desnih političkih opcija nisu demokršćanski nego neoliberalni. Njihova prvenstvena briga je novac koji je pogonsko gorivo i svrha modernog političkog procesa. Kome treba dokaz neka istraži zbog čega je osnovana Europska unija. U takvom sustavu one bitne teme socijalne politike koja brine o dobrobiti cijelog društva – o psihofizičkom zdravlju svih kroz javno zdravstvo, o pravu na dostojan život kroz poštenu plaću i zasluženu mirovinu, kao i zajedničkim moralnim vrijednostima od kojih je najvažnija solidarnost prema svakome od onog nerođenog do onog na samrti – tek su ideološko pokriće za upravljanje državom kao korporacijom koja ipak mora u nekoj minimalnoj mjeri zadovoljiti svoje radnike. Naravno, ako ih se uopće uzima u obzir…
Principijelna ljevica
Ako se desničare može optužiti za licemjerje, ostaju li njihovi lijevi parnjaci čistih obraza? Ideološki gledano, da. Naime, riječ je o različitoj moralnosti i intelektualnoj konzistentnosti. Ljevica je potpuno ‘moderna’, odnosno ne uvažava vjeru u Boga i moralnost koja se temelji na Božjem autoritetu, pa se ni ne drži drugog moralnog kriterija osim onog nužnog minimuma ‘čini što te volja, dok god time ne štetiš drugome’, a i taj najniži prag prihvatljivog ponašanja može se različito i po potrebi reinterpretirati, kao socijalna solidarnost ili partijsko jednoumlje. Desnica se pak usosila svojim tradicionalnim nagnućem koje podrazumijeva i kršćansku ‘teističku moralnost’ koja ima baš nezgodnu naviku da smeta pragmatičnosti potrebnoj za vođenje države kao biznisa.
Bez prostora za pogrešku
Zato će se desničara, a posebno ako je vjernik, pa i folklorni, suditi prema njegovim krepostima ili izostanku istih. Mjerit će ga prema moralnim načelima urezanim u kamene ploče na Sinaju koje od njega traže ništa manje nego da bude živući svetac. Mojsije je samo jednom u 40 godina vjerne službe na trenutak posumnjao, ali je i to bilo dovoljno da ostane dokinut za ulazak u Obećanu zemlju. Onaj tko gleda u lice Božje nema prostora za pogrešku, jer svaki postupak se ujedno odražava kako na ljudsko dostojanstvo tako i odnos prema Bogu. Zato nema kompromisa kad su u pitanju protivljenje pobačaju, očuvanje obitelji kao zajednice muškarca i žene u cilju odgoja djece i osuda grijeha. Sve što novokomponirana narodnjačka, tj. neoliberalna pučanska desnica zapravo smatra nevažnim i preprekom profitabilnom upravljanju zemljom. Ako nije bilo jasno odakle sva korupcija, eto.
Kod ljevičara je naizgled sve puno jednostavnije. Nema Boga, pa nema ni moralne obveze prema nekom tamo sveznajućem, svemoćnom i besmrtnom Stvoritelju. Sva se moralnost svodi na međuljudske odnose i na obavezu uređenja zajedničkog suživota. To znači da je moralno poštivati ljudska prava drugoga, ali i redefinirati ta prava kako se mijenjaju društveno-političke okolnosti. Takva moralnost, a onda i socijalna politika koja se na njoj temelji, pitanje je dogovora i kompromisa. Naravno, to ne znači da nema etičnih ljudi lijeve političke orijentacije, koji nastoje principijelno djelovati. No i ovdje je autentična moralnost redovito prva žrtva političke pragmatičnosti uslijed pritiska sa svih strana, od različitih skupina vođenih kontradiktornim idejama socijalne pravednosti.
Licemjerje kao pravilo u politici
Stoga licemjerje nije anomalija u politici već svakodnevica tog čisto ljudskog upravljanja zajedničkim suživotom i općim dobrom. Zato je Isus Krist i propovijedao dolazak “Kraljevstva” Nebeskog, odnosno doslovne Božje vladavine nad čovjekom. Samo tako i tek tada će zavladati pravednost među ljudima, milosrđe umjesto odmazde kao način rješavanja svakog spora i uspostave mira među narodima. Zato je kršćanska vjera, kako eshatološka, tako i politička, jer kršćani su već sada pozvani živjeti kao u novom Jeruzalemu protiveći se ovozemaljskim nepravdama. Kraljevstvo Božje neće samo pasti s neba jer ga se zazivalo u nekakvoj ekstatičnoj groznici nego proizlazi i iz nastojanja onih koji Krista priznaju svojim kraljem.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
