“Zašto bolest bolesnik spominje?
Kakve veze to sa nama ima?”
K’o što piše Apostol naroda,
Efežani, u poglavlju petom:
“Ja smjeram na Crkvu Katoličku.”
Nikola Kuzmičić, Dijabetes
Aleluja, Stvoritelju Ocu!
Aleluja, Spasitelju Sinu!
Aleluja, Životvorcu Duhu!
Aleluja, Trojedinom Bogu.
Ni ne pamtim više što je bilo
pa mi krv je trebalo vaditi.
Ali tako, nenadano posve,
iz krvi se doznalo da imam
dijabetes il šećernu bolest.
To saznanje potreslo me jako.
Jedar dotad pucah ja od zdravlja.
I svi moji preci, što se pamti,
snažni bjehu, zdravi, dugovječni.
Rekoh sebi: “Sada, što je – tu je!
Anamnezo mojih pradjedova,
dična jesi, s tobom se ponosim,
al ne mogu reći: ‘I ja zdrav sam!’
kad me snašlo ovo što me snađe.
Valja sebi istinu priznati
– Ja oboljeh premda to ne znadoh.”
Dijabetes zapravo je gadan.
Bolest koja čovjeka ne boli,
premda ima simptome što mogu
dat do znanja da smo oboljeli.
Ukoliko ne liječimo bolest
utoliko posljedice teške
nastat mogu i ostati trajno.
Spomenimo, na primjer, sljepoću.
Oštećenje nutarnjih organa.
Bolest ova, podmukla i zlobna,
učini da razdražljivi jesmo
il udove da se amputira.
Zato mudar čovjek mora brzo
dvije stvari važne učiniti:
Promijeniti način ponašanja
pa živjeti aktivno i zdravo
i još mora terapiju piti
što mu liječnik specijalist daje.
S terapijom znade bit problema.
Ne pogodi uvijek se iz prve.
No tražeći najbolje rješenje
ne smijemo biti bez lijekova,
koji zbilja idealni nisu,
al je bolje nego da smo bez njih.
Možda netko sad se priupita:
“Zašto bolest bolesnik spominje?
Kakve veze to sa nama ima?”
Ko što piše Apostol narodâ,
Efežani u poglavlju petom:
“Ja smjeram na Crkvu Katoličku.”
Stare slave djedovina naša,
što predziđe kršćansko je bila,
natopljena krvlju mučenika,
s pravom ponos svakom može biti.
Dična prošlost nadahnjuje, svijetli,
al živimo mi u sadašnjosti
i valja nam sadašnjost gledati.
Simptome što vidjeti možemo
iskreno i mudro procijenimo
kako bismo dijagnozu dali
našoj Crkvi u vremenu našem.
Jer ako se navrijeme ne počne
liječit rane i stvarne probleme,
posljedice mogu biti kobne.
Slijepci koji ranjene nutrine
nervozno i besciljno posrću.
Pronađimo terapiju pravu
i liječimo vjeru, duše, život.
Pojedince, obitelj i narod.
Uz to valja stil života mijenjat.
Odreći se sebične pohlepe,
oholosti, bahate lijenosti,
psovke, bluda, laži, klevetanja,
krađa, svađa i tromosti duha
da bi bolje svima nama bilo.
