Gdje god zaudara zbog gubitka smisla, tamo kršćanin prepoznaje izazov Isusova poziva na budnost. Odjednom mu postaje jasnije da je pozvan svjedočiti kako se to živi kad se budna srca osluškuje Božji prolazak kroz svijet.
Tradicijsko ophođenje sa stvarnošću – a ono je donedavno uvelike utjecalo na život u manjim i zatvorenijim sredinama – izloženo rastućoj sekularizaciji i drugim čimbenicima, sve više odumire. Promjene su vidljive na svakom koraku. Njihova se brzina i doseg najbolje vide kroz odnos djedova i baka prema unucima i svijetu njihovih interesa. Iako se obično promjene motre gledajući djecu, odnos odraslih prema djeci svjedoči o razmjerima promjena koje su nastupile u svijesti odraslih.
Obranaško kršćanstvo
U vrtlogu promjena današnje nas stanje duha često navodi na zaključak da je nastupila smrt čežnje za Bogom, da se umnažaju neprohodni putovi prema Bogu i čovjeku, da nestankom jedne kulture življenja nema više mjesta za Boga. Pa ako u tome i ima istine, ne bismo smjeli upasti u Petrovu stupicu. Naime, diljem svijeta, posebno pod utjecajem populističkih strujanja, svjedočimo buđenju getsemanskih kršćana koji, jer nisu budni za Isusov poziv u svijetu, bude se u trenucima društvenih kriza i posežu za neevanđeoskim metodama tobožnje obrane Boga i svoga pripadanja. Getsemanski kršćani, probuđeni društvenim krizama, vide izazov vjere u “duhovnom boju” protiv tobožnjih neprijatelja kršćanstva, neoliberalnih i mračnih sila zla, pogubnog utjecaja teologa-modernista i svakojakih antikrista koji su proizvod antikatoličkog inženjeringa. U svojim se nastupima ne vode koncilskom teologijom. Stoje sučelice Koncilu kao njegova opozicija. To nas nimalo ne čudi. Uostalom, Koncil je duhom i slovom izrekao povijesni “stop” konstantinovskom tipu Crkve i započeo proces odmaka od piramidalne vizije Crkve.
San getsemanskih kršćana o katoličkoj državi s katoličkim zakonima puki je izraz mitskog odnosa prema prošlosti i populističkog krivotvorenja Evanđelja u ime uspostave sretnije budućnosti. Robujući suženom i anakronom razumijevanju Crkve i katoličkog identiteta, kršćansku poruku ne vide kao poziv na dijalog sa suvremenom kulturom i poziv na liječenje društvenih i osobnih rana koje je, pored ostalih povijesnih struktura, proizveo, primjerice, politički katolicizam i nijekanje problema. Ipak, getsemanski kršćani nam mogu pomoći da jasnije uočimo do kojih posljedica dovodi nerazumijevanje prošlosti, odnosno kako se u ime obrane i zaštite katoličkog identiteta može graditi promašen odnos prema sadašnjosti. Getsemanska napast, koja je Petra nagnala da se oslanja na snagu mača, pokazuje nemoć kad se pod okriljem noći rješenje vidi u bijegu iz Getsemanija.
Nepismenost i pojednostavljivanje
U vezi rečenoga još jedna činjenica iziskuje našu pažnju. Naime, društveno buđenje getsemanskih kršćana, posebno njihovo vojevanje u svijetu digitalnih medija s utopističkim pozivanjem na barokne tradicije, možemo vezati uz povratak nepismenosti i rastuću nesigurnost. Istina, promašeno je pretjerivati s paušalnim ocjenama nepismenosti, no zbivanja u zapadnjačkom svijetu ukazuju na proces rastuće površnosti u odnosu prema znanju i umijećima, kao i na poplavu površnih znanja i umijeća. Povratak nepismenosti usko se povezuje s političkim pojednostavljivanjem u režiji populista koji teže ostvarivanju i očuvanju političke moći. Politički populisti, nadasve oni koji u javnosti nastupaju s vjerskim simbolima, pozivanje na vjeru (kršćanstvo) ni najmanje ne svjedoče zrelom vjerom i obraćenjem. Njima su vjerski simboli probitačno sredstvo uspostave političkih promjena i način zavođenja masa pojednostavljenim tumačenjem stvarnosti.
U tom i takvom ozračju kršćani bi trebali dati što veći doprinos stručnosti i razboritom pristupu društvenim raspravama. Temelj takvom doprinosu leži u odgovornosti kršćana za svijet. Kršćanski se duh ne može novačiti iz ravnodušnosti, ali ni mačem. Evanđelje potiče kršćane na proročko uplitanje u društvene prilike, na razvijanje kritičke svijesti u službi ostvarivanja zajedničkog dobra svih ljudi. Izdaja proročkog duha ne može se pravdati krizama ili nespremnošću za stanje kojem se nismo nadali. Kršćani se, istina, mogu izručiti ravnodušnosti, povlačenju ili različitim oblicima potkupljivanja, no time svjedoče nedosljednost i, što je razumljivo, lakoću zaborava Boga i krsnog identiteta.
Krize bude Crkvu
Mnogi se, vidimo, posred kriza bude svjesni odgovornosti za trenutak u kojem žive, za povjerene talente i zauzimaju kritičan stav prema neodgovornosti odgovornih. Uz to, u Crkvi se javljaju različita buđenja, ali i nesnalaženja glede pitanja kuda i kamo ići, što ponekad dovodi do nesmotrenosti pojedinaca i skupina koje misle da se pukim povratkom u prošlost može odgovoriti izazovima sadašnjeg trenutka. Njima se pridružuju i oni koji misle da se čovjek može iskorijeniti iz prošlosti, i to u ime ideologizirane budućnosti, pa ne vide da je jedini rast u vjeri moguć kroz crkveno zajedništvo i u poniznoj vjernosti Bogu i čovjeku.
Protekli su mjeseci mnogo toga iznijeli na površinu, a očito je da tek slijedi razdoblje u kojem ćemo biti suočeni s novim izazovima. Vidljivo je da i danas, motreći znakove vremena, ne nedostaje glasova koji pozivaju na budnost, pa i u stanju posljedica uzrokovanih pandemijom koronavirusa. Pospanost je biblijska slika za stanje neodgovornog odnosa prema vremenu i za nesposobnost rasuđivanja trenutka. Uz nju je, razumljivo, vezana mogućnost da čovjek prokocka životne prilike, da ne vodi život podređen glasu istine, nego glasu većine. Pospanost se nadasve očituje u trenucima uzdizanja udobnosti kao jedinog životnog pokretača, ali i u bešćutnom srcu za braću i sestre koji su potrebni naše blizine. Stoga se upravo u novoj normalnosti, kako se to ovih dana govori, nameću izazovi našoj pospanosti kako bismo dopustili Bogu da nas vrati samima sebi. Dakle, gdje god zaudara zbog gubitka smisla, tamo kršćanin prepoznaje izazov Isusova poziva na budnost. Odjednom mu postaje jasnije da je pozvan svjedočiti kako se to živi kad se budna srca osluškuje Božji prolazak kroz svijet.
Vjera bez retorike mača
Militantna retorika pojedinih kršćana dio je jalovih iluzija koje ne mogu opstati pred licem Evanđelja. Mač nije sredstvo apostolskog poslanja. Evanđelje se brani licem i istinom koja ne ovisi o većinskom mišljenju niti se oslanja na državnu zaštitu. S druge strane, nikada nije bilo lako odgovorno nositi Kristovo ime. Biti kršćanin imenom i prezimenom nije i ne može biti ugodno. To je mač vjere s kojim se mora računati. Stajati u javnome prostoru imenom i prezimenom uz svoje kršćansko opredjeljenje donosi nesporazume i odbacivanja, ismijavanja i podmetanja, ali i javnu prosudbu naših uvjerenja. Pod pseudonimom je zasigurno lakše izraziti bojovni mentalitet i prozivanje drugoga, sasuti na nj “drvlje i kamenje” pa nastaviti živjeti bez straha od prozivanja, uznemiravanja, govora mržnje, uvreda, kritika, neugodnosti. No, Bog Isusa Krista ne ulazi u svijet pod pseudonimom, kao “zaštićeni svjedok” na sudištu povijesti. Kršćani, odlučno odbacujući retoriku mača i lukavstvo političkog katolicizma, moraju se izložiti riziku vjere u današnjem svijetu. Bajsić bi to sažeo u jasnu misao: “Kršćanstvo će biti vjerodostojno ako bude u stanju da istinski i nepatvoreno poprimi oblik današnjeg života”.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
