»Maleni« su svjesni potrebe priznanja: mi smo krivi. Krivi smo jer smo šutjeli nad socijalnim i političkim nepravdama, a dopustili da pred našim očima buja opasnost nacionalizma i netrepeljivosti. Krivi smo jer smo često štitili vlastiti ugled više nego one slabije kojima smo poslani za zaštitnike.
Svaki čovjek, zajednica ili institucija svim silama želi zadržati svoj dobar glas i što bolju sliku pred ostatkom društva. Tako i Crkva, utjecajna institucija koja je uvijek nastojala biti moralna vertikala u društvu, nastoji zadržati što bolju sliku pred čitavim svijetom. Ipak, neosporno je da joj to sve manje uspijeva. Grijesi njezinih pastira pune novinske retke, postaju potpuno javni i tako potkapaju same temelje njezine vjerodostojnosti: zlostavljanje maloljetnika, blud, pohlepa, neodgovornost i nebriga, to su žive rane u tkivu Crkve koje daju obilje materijala onima koji žele osporiti vjerodostojnost Crkve.
Jasno, u svakome tko osjeća Crkvu svojom javlja se obrambeni mehanizam koji želi spasiti što se dā spasiti od ugleda Crkve. Koliko god ta namjera bila plemenita, u njoj se uvijek krije suptilna opasnost da se pretvori u protunapad koji u prvi plan želi istaknuti greške onih koji napadaju i ušutkati ih.
Isus u »lošem društvu«
To je ono što je Isus spočitavao religioznim prvacima svojega vremena. Nesposobnost da se uhvate u koštac s vlastitim grijesima, da otkriju mogućnost obraćenja i promjene života, umjesto da nastoje ušutkati one koji im se protive. Umjesto da sami priznaju svoju nesposobnost vršenja zapovijedi, oni lukavo skrivaju svoje grijehe i čitav svijet žele uvjeriti da služe Bogu. Drugim riječima, postaju licemjeri koji upadaju u vlastitu zamku. Isus se puno bolje osjećao u »lošem društvu« onih koji nisu imali mogućnost pobjeći od svojih grijeha. Svijest o vlastitoj grešnosti omogućila im je da u Kristu kojega samopravedni farizeji smatraju izjelicom i vinopijom, prijateljem carinika i grešnika, ti grešnici prepoznaju nekoga tko ih može promijeniti i pomoći im da izvade brvno iz vlastitog oka, kako bi mogli ispravno vidjeti trun u očima drugih.
Zanimljivo je kako nam često promakne da se počeci Kristove Crkve nalaze u tim ljudima, u onima kojima je svijest o vlastitoj grešnosti darovala mogućnost promjene života. U njima je Krist posijao početke Crkve koja je neprestano na putu obraćenja. I kad god Crkva misli da je na kraju puta, da ima božansko pravo biti nedodirljiva, treba se jednostavno vratiti jednostavnosti evanđelja i otkriti da je u bogočovjeku kojega je ljudska zloba i sprega političke i religiozne moći potpuno ogolila i učinila bespomoćnim osuđenikom na križu, zasjala pobjeda Istine.
Hoće li tko za mnom…
Očito, drugačiju sudbinu ne mogu tražiti ni oni koji ga žele nasljedovati. »Isus je umro gol. Pa nije li onda Kristova golotinja prikladnija slika Crkve? Goli Krist – to je izraz odricanja. Ponekad mi se učini da je Bog Katoličku Crkvu, recimo s obzirom na slučajeve zlostavljanja, ponizio pred očima svijeta kao kaznu za sav njezin trijumfalizam u davnoj i nedavnoj povijesti. To je kazna za nespremnost ili čak nesposobnost da sa svim posljedicama ponizno prizna da je Crkva »zajedništvo hodočasnika«, da je na putu, a ne na cilju i ne smije glumiti nikakvu »trijumfirajuću Crkvu« (Tomáš Halík).
Zato je svaka kriza Crkve prilika da se ponovno pronađe autentičnost i vrati ona prva vjerodostojnost koja je živjela od paradoksa da u priznanju vlastite nemoći nastaje prostor za Božju moć. U ponekad prekritičkom i zlokobnom glasu treba znati prepoznati proročki poziv koji sve nas poziva na otrježnjenje u kojemu je moguće vidjeti što je ono uistinu važno u Kristovoj Crkvi.
Sakriveno od mudrih i umnih, a objavljeno malenima
Čovjek s potpunim pravom ponekad postane afektivno raspoložen prema »vlasti i moći« Crkve, prema feudalnom mentalitetu kojega još uvijek pokušava živjeti dio njezinih članova. Ipak, Crkvi se potpuno legitimno možemo diviti ako uspijemo izoštriti vid i uočiti da u njoj postoje i oni »maleni«. To su svi oni koji se ne mire s paralizirajućim mentalnim sklopom koji uporno želi održavati pogone »trijumfirajuće« Crkve koja se neprestano obračunava s imaginarnim protivnicima, jer ipak, za sve su krivi »antikristi i masoni, komunisti ovi, oni« koji »šire sotonske fraze, da nas poraze«.
»Maleni« su svjesni potrebe priznanja: mi smo krivi. Krivi smo jer smo šutjeli nad socijalnim i političkim nepravdama, a dopustili da pred našim očima buja opasnost nacionalizma i netrepeljivosti. Krivi smo jer smo često štitili vlastiti ugled više nego one slabije kojima smo poslani za zaštitnike. Krivi smo jer unatoč jasnoći evanđeoske riječi još uvijek volimo sjediti prvi u sinagogama, rastapamo se kad nas pozdravljaju na trgovima, nemarom i karijerizmom branimo prašnjave tradicije koje nam omogućuju mir u sigurnosti našeg, često paralelnog svijeta. Mogli bismo do ujutro nabrajati, ali najviše smo krivi što uporno govorimo: nismo uopće krivi.
Šteta što je Crkvi gotovo uvijek potrebna bomba svjetovnog napada da sruši marno građenu samouvjerenost u vlastitu bezgrešnost.
A evanđelje bi to moglo srušiti puno uspješnije… i s puno manje žrtava.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
Naslovna fotografija preuzeta s: https://nihilobstat.info/2019/03/26/did-frederic-martel-just-out-cardinal-raymond-burke/
