Nije opasnost u mračnim silama svijeta, nego u mraku naših iluzija da se bez solidarnosti s drugima i odgovornosti prema prirodi može biti slobodan.
Nadbiskup Carlo Maria Viganò, bivši papinski nuncij u SAD-u, autor je pisma “Istina će vas osloboditi“. Pismo je objavljeno 8. svibnja kao apel za Crkvu i za svijet upućen katolicima i ljudima dobre volje. Datum objavljivanja ima simboličko značenje: povezuje Gospu Pompejsku i Ukazanje sv. Mihovila. Znalci će lako zaključiti koja nit objedinjuje ta dva naslova. Poteškoća, jasno, nije u tome. Zbog dosadašnjih Viganòvih izjava s oštrim prozivanjem pape Franje, apel očito nije zasebna priča. Supotpisnik je i kardinal Müller. Mnogima je Müllerov potpis razlog za odustajanje od sustavnije prosudbe, dok ga drugi, vidjevši imena supotpisnika, zanemaruju i smatraju nevrijednim pažnje. Sve u svemu, pozadina apela zasigurno nije nebitna. Naime, Papa je svakim danom stariji i izloženiji kritikama. Njegova je poodmakla dob prilika da se čuju glasovi koji bi mogli usmjeriti izbor novoga pape koji bi bio suprotnost papi Franji te onemogućio daljnju obnovu Crkve na krilima Drugog vatikanskog koncila. Iako se to u tekstu nigdje izrijekom ne navodi, smjer apela, posebno dio koji govori o kršćanskoj civilizaciji, očito je na liniji suvremenih populističkih strujanja koja u Papinim djelima i riječima vide svoju suprotnost.
Manjak nutarnje logike
Apel je teško smatrati uvjerljivim zbog nedostatka racionalnosti i koherentnosti. Miješaju se slutnje i nepotkrijepljeni zaključci o opasnostima koje, ako su istinite, moraju zabrinjavati. S punim se pravom možemo pitati, jer isto vrijedi za pristup bilo čijoj izjavi, čime to Viganò obrazlaže izneseno. Dakle, ako smatra da mu je dužnost priopćiti ono što zna, pa je uvjeren da time služi dobru cijeloga svijeta, bilo bi za očekivati da nam priopći metodu i vrela kojima se služio da bi došao do životno važnih saznanja koje se ne bi smjela doživjeti kao “žutilo”. Dakle, to što Viganò iznosi svoje zaključke, stavljajući ih u službu našega dobra, za svaku je pohvalu. Ipak, bez nutarnje logike, apel ostaje neuvjerljiv i navodi na zaključak da je ideološki otkan i protkan drugim nakanama.
Nema dvojbe da nam se u vezi pandemije svakodnevno nameću nova pitanja i nejasnoće, posebno u mutnoj vodi informacija i poluinformacija, no to nije razina koja bi mogla opravdati razinu ideološke agitacije s kojom apel nastupa oboružan slutnjama kao tobožnjim autoritetom kao pokrićem svojih zaključaka. Motriti i razlučivati društvenu zbilju u stanju pandemije koronavirusa, nedvojbeno je hvalevrijedno. Ipak, apel se ne svodi na to. Zanimljivo je se ni jednom riječju ne poziva na proročku poruku Papine enciklike “Laudato si'”.
Iako na početku navodi da su činjenice pokazale što je sve pod izgovorom virusa ugroženo, u tekstu se “činjenice” ne podupiru uzročno-posljedičnim slijedom. Kad se to uoči, onda se apel nužno iščitava kao ishitreni populistički uradak koji uspostavlja komunikaciju s onima koji unaprijed imaju zadane stavove i svjetonazorska strujanja. Ako u apelu nedostaje nutarnje logike, onda njegov sadržaj nije u skladu s dostojanstvom naše spoznajne moći, odnosno razumne naravi. Želi li se apel obratiti svim ljudima, ne može zaobići kriterije razumske prosudbe. Zato dodatno zabrinjava što iznošenje “činjenica” o ograničavanju sloboda nije uvjerljivo obrazloženo, nego ostaje potkrijepljen slutnjama. Stoga će teško izdržati prigovor da je riječ o pristupu koji stoji uz bok sveprisutnim teorijama zavjere, posebno kad navodi “mjere neslobode”, i to u službi projektiranja “svjetske vlade” lišene bilo kakvog nadzora.
Što je s dosadašnjim potpisima?
Moglo bi se nadugo motriti Apel kao početni dokaz u prilog poznate tvrdnje da se Crkva uvijek borila s dojučerašnjim neprijateljima protiv sutrašnjih prijatelja. No dovoljno je zastati na već rečenom. Zavodljiva populistička propaganda, i to s klerikalnim rukopisom, najbolje se vidi na mjestu gdje se poziva na hrabrost pred onima koji nas uvjeravaju da smo manjina. Ako je očevidno da u vezi tako važne stvari apel pokazuje nemoć argumentacijske uvjerljivosti, kako se onda dade misliti dosadašnje Viganove istupe u javnosti i njegovo djelovanje u važnim crkvenim službama. Ako je istina da je i kardinal Müller supotpisnik, onda se možemo zapitati kako stvari stoje s njegovim dosadašnjim potpisima koji nužno traže istančano i krajnje odgovorno obrazloženje sukladno razumskoj naravi te opravdanje pred licem vjerničke i opće intelektualne javnosti. Pojedinci, znamo, često ističu da je Müller bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Očito bi u istom mentalnom ključu njegov bivši visoki status trebao biti argument u prilog uvjerljivosti njegovih izjava, odnosno da njegovo ime radi za njega. Ako je tomu tako, parola o teološkoj ozbiljnosti iznad potpisa pada u vodu.
Retorika straha i svrstavanja
“Ne dopustimo da stoljeća kršćanske civilizacije nestanu pod izlikom jednog virusa” – ističe se u apelu. Možda je glupo ali ne znam kako bi pod izlikom sprječavanja virusa mogla nestati stoljeća kršćanske civilizacije i što zapravo Viganò misli pod kršćanskom civilizacijom. Očito se tu najbolje vidi populistička retorika iz koje progovara današnja politička retorika europskih populista. Usto, teško se oteti dojmu da je Apel pisan istim mentalnim rukopisom kao i Viganòve ranije izjave, posebno tekst u kojem spominje bezobzirno zatvaranje crkava kao znak manjka vjere.
Kakvo čudo ako se apel i raniji Viganòvi istupi iščitaju kao odstupanje do koncilskog duha i kao plod želje da, kao već nekoliko puta, neizravno prokaže papu Franju za tobožnje skretanje prema političkoj ljevici i krivovjerju. Dovoljno je iz protukoncilske strasti čitati “Evangelii Gaudium” pa da se papu Franju vidi i označi kao opasnost za Crkvu kakve svijet još nije vidio. Drugačije rečeno, bi li Viganò mogao biti autor pobudnice “Evangelii Gaudium”?
Sve u svemu, riječ je o teškom nesporazumu koji, nažalost, može imati bolne posljedice za Crkvu i njeno poslanje u sadašnjem trenutku postpandemijskih izazova. Apel uvelike podsjeća na propagandne materijale koji ljude hoće staviti pred gotov čin da u ime ideološke sigurnosti moraju birati strane: s Kristom a protiv Pape ili s Papom a protiv Krista.
Izostanak proročke budnosti
Na prvi pogled se čini da Viganò razotkriva nedopušteno ugrožavanje temeljnih građanskih sloboda pod izlikom sprječavanja širenja pandemije. Međutim, nigdje se u apelu ne navodi kakvo je poimanje temeljnih sloboda zatekla pandemija. Je li to sporedna stvar? Nipošto. Ne dotičući to pitanje, apel nam neizravno čini uslugu i na mala vrata unosi veliko pitanje slobode. Naime, nije apel taj koji prokazuje nedopušteno ograničavanje temeljnih sloboda od strane zakulisnih igrača, nego je pandemija ta koja je razotkrila što se događa kad se čovječanstvo suoči s posljedicama življenja slobode shvaćene kao bezuvjetno ostvarivanje ega i njegova narcizma. Drugim riječima, nije opasnost u mračnim silama svijeta, nego u mraku naših iluzija da se bez solidarnosti s drugima i odgovornosti prema prirodi može biti slobodan. Prava je šteta da jedan crkveni pastir, a s njim i ostali supotpisnici, nisu u pandemiji prepoznali priliku da svoj apel usmjere kao prilog razlučivanju stanja te proročkom budnošću potaknu kršćane da se, kad pandemija prođe, hrabro i evanđeoski mudro založe u pokretanju pojedinačnog i zajedničkog života.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
Naslovna fotografija preuzeta sa stranice lifesitenews.com (https://www.lifesitenews.com/news/vigano-popes-call-for-obedience-to-italys-ongoing-mass-ban-undue…harmful)
