Teret slobode kao da predstavlja problem vjerničkom životu. Očito, lakše je slijepo vjerovati u određeni nauk, slijediti uhodana pravila i običaje i ne preispitivati motive svojega djelovanja. Zato svaka ideologija mrzi vjeru jer vjera traži osobni angažman i autentični pristanak koji će vjeru ucijepiti u najintimnije želje i najdublje odnose.
Umberto Eco, analizirajući društvena zbivanja u svojoj knjizi »Konstruiranje neprijatelja«, zaključuje kako različita društva kroz cijelu povijest očito ne znaju živjeti bez zajedničkog neprijatelja. Čini se da svakoj zajednici najveću moć daje borba protiv nečega ili nekoga, pa makar ona bila i imaginarna i puna krivih predrasuda. Kao da je životno potrebna podjela na nas (dobre) i njih (zle), koje treba uništiti. Jasno, takav se stav ne smije dovoditi u pitanje. Potrebno ga je neprestano pothranjivati novim dokazima tuđeg zla okružiti se ljudima koji neće proturječiti.
Ali, što ako se te predrasude počinju rušiti? Što ako jedna zajednica započinje otkrivati da i »oni drugi« imaju svojih kvaliteta, a »mi i naši« svojih mana? To je temeljno iskustvo koje put vjere unutar religijske zajednice, koja nipošto nije imuna na »konstruiranje neprijatelja«, mora proći – rušenje svih imaginarnih sigurnosti.
Posla glasnike pred sobom
Zanimljivo je kako se papa Franjo gotovo mora pravdati (ne pred svijetom, već pred svojom zajednicom!) kad na misi u sv. Marti tumači kako poziv Visokog odbora za ljudsko bratstvo na obilježavanje Dana, molitve, posta i djela ljubavi nije »religijski relativizam koji se ne smije činiti. Ma kako se ne smije moliti Oca svih ljudi?!« I carigradski patrijarh Bartolomej I. istom prigodom govori: »Zatvaranje svake religije treba smatrati izdajom i zamućivanjem ideje o Bogu i božanstvu. Poznavati znači sudjelovati u intimnom životu brata kojega imamo pored sebe, to znači nadići stereotipe koji potječu iz drugih razdoblja, znači razumijevanje, razumijevanje, uvažavanje i samim tim poštovanje i ljubav. Poštovanje i ljubav vode dijalogu, ne za “jedinstvenu svjetsku religiju”, kao što ponekad čujemo, zato što dijalog čini duboku etičku i duhovnu osnovu čovjeka«.
No ondje ga ne primiše
U trenucima kad se poziva »sve narode svijeta da mole, svaki prema vlastitim religijskim uvjerenjima, da poste i čine dobra djela kako bi prestala pandemija«, kad je toliko očita potreba dijaloga i solidarnosti, javljaju se zabrinuti dušobrižnici u službi »ljubomornog Boga« prepuni straha od gubitka identiteta, razvodnjavanja nauka i dodvoravanja svijetu od kojega bi se, izgleda, trebalo jasnije ograditi.
Ali, ako se Crkva u strahu od krivovjerja, idolopoklonstva, sinkretizma i modernizma ograđuje od drugih, dopustit će da joj bude ukradena ne euharistija, već onaj temeljni plod euharistije: euharistijski način života koji se u slobodi saginje i pere noge drugima dijalogom, solidarnošću, bratstvom, slušanjem, praštanjem i pomirenjem.
Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?
Očito, strah od takvog rizika od početka prati Kristovu Crkvu. U Lukinom evanđelju (Lk 9, 51-62), kad Isus hodajući prema Jeruzalemu želi ući u jedno samarijansko selo, Samarijanci ga nisu primili budući da su smatrali kako će Krist u Jeruzalemu preuzeti i političku vlast te sve poganske narode podrediti svojoj vladavini. Ali i Kristovi učenici nisu shvatili pravi smisao Isusovog ulaska u Jeruzalem. Kako samouvjereno »sinovi groma« Jakov i Ivan tada traže dopuštenje: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?«
Kako je moguće da oni koji hodaju s Isusom, slušaju njegove riječi i vide njegov odnos prema drugima i drugačijima mogu ovo tražiti? Kako još nisu shvatili koliko je Isus alergičan na bilo kakvo neprijateljstvo i stvaranje ograda prema onima koji ne pripadaju našemu krugu?
Učenici jednostavno nisu spremni srušiti svoje krive sigurnosti jer tada se sve mora mijenjati; i njihovo shvaćanje Mesije, i motivi njihovog uvjerenja, i sve ono na čemu grade svoje nasljedovanje Isusa. Puno je lakše vjeru pretvoriti u ideologiju nego živjeti neizvjesnu pustolovinu vjere koja se probija nama uvijek čudnim i neočekivanim putevima.
On se okrenu i prekori ih
Teret slobode kao da predstavlja problem vjerničkom životu. Očito, lakše je slijepo vjerovati u određeni nauk, slijediti uhodana pravila i običaje i ne preispitivati motive svojega djelovanja. Zato svaka ideologija mrzi vjeru jer vjera traži osobni angažman i autentični pristanak koji će vjeru ucijepiti u najintimnije želje i najdublje odnose.
Isus je uporno želio oslobađati ljude i tjerati ih na taj ključni prijelaz iz ideološke sigurnosti u neizvjesnost vjere. Jasna je Isusova reakcija na traženje Jakova i Ivana: »On se okrenu i prekori ih«. Vjera ne trpi sigurnosti pedigrea i nostalgije i ne može se uvijek istim metodama primjenjivati na život koji se neprestano mijenja. Idealizirana prošlost, želja za negdašnjom jakom, trijumfalnom Crkvom koja ne preže ni pred čim da se obračuna sa svojim neistomišljnicima, koja želi apelima, peticijama, referendumima uništiti ono što smatra neprijateljskim, paralizira snagu evanđelja.
Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje
Koliko god vjera traži čvrstu religioznu infrastrukturu, jasan nauk i čvrsta pravila koja se ne mogu mijenjati kako kome odgovora, ona ipak nije i ne može biti crno bijela. Upravo zato što život nije takav. Kad ideologija uđe u religiju, onda zajednica troši život u lovu na neprijatelje svojeg uvjerenja i spontano se okružuje samo onima koji podržavaju njezine sigurnosti, ma koliko krive bile.
Ali vjera, naprotiv, dopušta slobodu i omogućuje čovjeku da bude svjestan da može pogriješiti i tako se uvijek mijenjati. Da ne mora biti krut i opterećen prošlošću, jer čovjeku je tada dopušteno i sumnjati, pitati se, imati i neodgovorena pitanja i prihvatiti da nikad neće potpuno posjedovati istinu. A pogotovo, da mu nije dopušteno lupati tom istinom nekoga po glavi i zazivati gromove da nasilno uvjere druge kako je ipak samo on u pravu. Istina se traži u zajedničkom hodu, ona progovara ondje gdje je nikad ne bismo očekivali.
Zato je kršćanstvo čudesna pojava. Ono živi od neopterećujuće svijesti da ne ovisi sve o nama jer je Dobrota na čudesan način već pobijedila svoje neprijatelje. Time što ih je s križa sve pretvorila u prijatelje. A u prijateljima se uvijek traži i pronađe nešto dobro. Htjeli mi to ili ne.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
