Tako danas ima mnoštvo onih koji omalovažavaju vrijednost i važnost čovjeka. Naime, ni više ni manje pozivaju se na očuvanje Božjeg veličanstva, ali nauštrb čovjeka, kao da je netko i pokušao osporiti Božju veličinu i oduzeti mu slavu.
Sigurno se prvi čovjek u povijesti, u rijetkim pauzama od bježanja pred divljim zvijerima, pitao „tko ili što je čovjek“, a sigurno je da će se to pitati jednog dana i zadnji čovjek u povijesti. Danas je to pitanje također aktualno na svim razinama, ali – tko ili što je čovjek u Crkvi, koje je njegovo mjesto i vrijednost? Novija teologija, odnosno papa Ivan Pavao II., kaže da je čovjek put Crkve. Hoće reći da Crkva nije svrha samoj sebi te da je čovjek subjekt i objekt te Crkve. Odnosno da to nije crkva nego Crkva (davno naučena podjela u prvim razredima osnovnoškolskog vjeronauka). Iako bi to trebalo biti jednostavno kao 2+2, ipak neki od toga stvaraju jednadžbu s tri nepoznanice.
Krađa Božje vatre
Tako danas ima mnoštvo onih koji omalovažavaju vrijednost i važnost čovjeka. U redu, to je svakako njihov legitiman stav, ali posebno smeta argumentacija tog stava. Naime, ni više ni manje pozivaju se na očuvanje Božjeg veličanstva, ali nauštrb čovjeka, kao da je netko i pokušao osporiti Božju veličinu i oduzeti mu slavu. Tako za njih je ta antropocentrična slika, to jest gledanje na čovjeka kao put Crkve, ne samo pogrešno nego i ateistično. Bog je za njih samodopadni tiranin koji ljubomorno čuva vatru svoje slave i moći, svojih zasluga spašavanja čovjeka, a sada se tu neki bezobrazni ljudi, u stilu Prometeja, bahate i stavljaju sebe u isti rang s Njime. A naravno, onaj tko u svoje argumente stavi Boga, to da on služi samo Bogu i želi očuvati njegovo dostojanstvo i veličinu, taj je automatski u pravu i upravo je taj vjerni Božji ratnik zadao šah-mat bezobraznom antropocentriku.
Takvi stavovi dolaze do krajnjih apsurda pa vjerujem da je svatko upoznao nekog vjernika, ne vjernika nego NAJVJERNIKA, koji ga je, primjerice, poučio da je slavljenje rođendana poganska tradicija i da to „nije kršćanski“ čestitati. Pa da, logično je da je rođenje živog čovjeka na sliku Božju usputni događaj, ni više ni manje nego slučajnost kojoj ne treba davati važnost u ovoj „Državi Božjoj“.
Isus protiv Njegova Veličanstva
Nasuprot navedenim stavovima i razmišljanjima staje, nevjerojatno, ali onaj na koga se pozivaju, a to je sam Isus Krist. Temeljna istina kršćanstva jest Kristov dolazak radi čovjeka, na tome sve počiva. Nije to dolazak radi samog sebe, nije to dolazak jer mora i jer ga je Ćaća poslao, nije to dolazak da bi čovjeka s nečim kupio i ucijenio. To je dolazak ljubavi, dolazak koji čovjeku daje slobodu i otvara put u Kraljevstvo. Pa ako je Krist došao radi čovjeka valjda čovjek onda nešto i vrijedi.
Krist se u svom dolasku odriče svoga veličanstva, kako to Pismo kaže – sam sebe oplijeni, odnosno teološkim rječnikom – kenoza. Kristov dolazak često banaliziramo kroz štalice i Coca-Coline reklame, ali „istinsko rođenje Isusa Krista nije bila idila. Kenoza je najveća tajna i ujedno najveća sramota gdje se svemoćni, a da to u liku malog djeteta ni ne zna, sprema na putovanje koje će ga voditi do križa…“. Ako Kristu nije do njegova veličanstva, ako ga se odrekao radi čovjeka, zašto onda i dalje pojedinci uporno inzistiraju na trijumfalnoj slici Krista Kralja? Ne kao kralja stvoritelja, nego srednjovjekovnog kralja despota koji ugnjetava svoje zemaljske podanike. Razumljivo bi bilo da takav despot Bog munjama i poplavama, a i koronavirusom, opominje neposlušne bezobraznike na zemlji. Ali Bog se nije takvim objavio pa je stvarno paradoksalno da čovjek ni više ni manje nego samom Bogu nameće tu sliku silnika kojem dolikuju kraljevske počasti, a posljedično tome i drugog čovjeka udara po glavi i nabija mu u lice nimalo privlačnu, dapače čak i pogrešnu, sliku bradatog svemogućeg tiranina.
Ljubi bližnjeg svoga (makar on bio idiot)
Ako je očito da Bog nije bradonja koji na svom Olimpu igra planetarno popularnu igricu „The Sims“ pa tako za svoju zabavu stvara ljude, spaja ih, zatvori u kući ili bazenu pa izbriše vrata ili ljestve – kakve to posljedice ima? Zapravo, jako dalekosežne jer je lakše živjeti u služenju apstraktnom Bogu nego konkretnom čovjeku. Lakše je vidjeti Boga u nebu nego u bližnjemu, a Ivanova poslanica proziva one koji vole Boga kojeg ne vide, a mrze brata kojeg vide.
Ovdje se ne govori o onim romantičarskim slikama siromaha i ubogih na ulicama Kalkute. Ovdje se govori o idiotskom susjedu koji testira svoju bušilicu u vrijeme kada treba poštivati kućni red i mir te pritom šeta u svojim mramornim klompama po stanu iznad tvoga. Ne samo o njemu, nego o svakom čovjeku, koliko običnom prolazniku toliko o vlastitom djetetu kojeg svatko voli najviše. Dijete i susjed su na istoj razini? Da, tako kaže Isus Krist.
Euharistijski mučenici
Tako je nedavno jedan hrvatski biskup govorio o važnosti očuvanja života i zdravlja nauštrb odlaska na euharistijsko slavlje. Odmah su se, bilo na Facebooku, bilo na internetskim portalima, digli čuvari Božjeg veličanstva sa svojim vilama i bakljama te krenuli progoniti „oduzimače Božje slave i časti“. Sigurno je zdravorazumski, a i po Božjoj volji, suzdržati se odlaska na Euharistiju neko vrijeme i tako sačuvati svoje zdravlje i zdravlje bližnjih pred nadiranjem pandemije nepoznatog i novog virusa. Jer ipak, bolje je ostati živ i primati Euharistiju i dalje. Euharistija nije sama sebi svrhom, ne postoji da bi postojala, bez čovjeka (i njegovog primanja iste) nema smisla.
Čuvari Božjeg veličanstva bili bi najsretniji kada bi mogli umrijeti kao mučenici dok u vremenima koronavirusa idu kroz snijeg 15 kilometara, kao naši roditelji u svojim pričama o putu do škole, da bi primili Euharistiju i time kupili sebi raj. Naprotiv, Crkva je svojom mudrošću proglasila mučeništvo karizmom i darom te se to ne može isprovocirati i kupiti, koliko god bi to neki željeli. Zato je neshvatljiv diskurs o tome da davanje vrijednosti čovjeku oduzima Bogu njegovu slavu i čast kada je potpuno jasno kako se Bog i čovjek ne laktare i ne nadmeću, nego dapače savršeno dobro i skladno žive jedan uz drugog i jedan s drugim. Kad bi to ušlo u glavu, možda bi i odnos čovjeka prema čovjeku bio radikalno drugačiji.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
