Kršćanska duhovnost, dakle, nisu intenzivne ekstatičke pojave – vizije, privatne objave, zanosi, čudesna iscjeljenja i sl. – već utjelovljivanje Krista u životu vjernika omogućeno askezom i kontemplacijom koje se onda očituje u svijetu autentičnim svjedočenjem Evanđelja čitavim svojim životom.
Kršćanin živi svoju vjeru u napetosti između Kristova uzašašća i njegove paruzije, odnosno suočavajući se s Božjom odsutnošću u iščekivanju dolaska Kraljevstva Božjeg. Kršćanska se duhovnost stoga razumijeva kao put približavanja Bogu, način kako da Krist bude prisutan u životu vjernika već sada. Nažalost, danas je tzv. „duhovna literatura“, bilo online, bilo u knjižarama, zagušena močvarom patetike i kojekakvog fantaziranja. Najpogubnija je pak zabluda da vjernik treba tražiti uzvišenje i užitak Božje blizine radi nje same i ničega više. Što je to drugo nego gnosticizam, odnosno traženje neke tobože mistične spoznaje po kojoj će se postići spasenje, ne po Kristovu križu, nego samouzdizanjem. Takve gnostičke mistike je lako prepoznati budući da ih uvijek krasi onaj osmijeh „unaprijed rezerviranog mjesta u raju“.
Agonija i ekstaza
Što bi onda bila ispravno shvaćena kršćanska duhovnost? Najprije, ništa bez askeze koju se može definirati kao mortifikaciju duha i tijela, odnosno, umiranje samome sebi da bi do izražaja došla Božja spasenjska volja kroz mene. Askeza je oblik nasljedovanja Krista – priprema na vlastitu muku, smrt i uskrsnuće. Ovdje nije riječ o neurotičnosti i mazohizmu koji još uvijek znaju uzeti maha pod krinkom asketizma. Samokažnjavanje, represija vlastitih osjećaja i potreba ili farizejska pasivna agresivnost nemaju veze s askezom, koja je emulacija Isusove getsemanske drame, njegova straha i tjeskobe pred izazovom Križa, ali i odlučnosti izvršiti volju svoga Oca.
Askeza nije samoj sebi svrha. Ona je tek pripremna radnja, svojevrsni kondicijski trening za „pravu stvar“, za svjedočenje Evanđelja sve do kraja zemlje. Zato askezu mnogi doživljavaju pomalo antiklimaktičnom, jer nema one lažne patine senzacionalizma. Naime, živjeti asketski – ustrajna molitva, čitanje Sv. pisma, odricanje kao npr. post i djela milosrđa – traži svakodnevnu požrtvovnost bez neposredne nagrade i ne pruža očit dokaz Božje prisutnosti. No upravo kroz molitvu, odricanje i milosrđe kao izraz ljubavi prema bližnjemu svatko može postati „kristolik“ i postati znak Božje blizine.
Dakle, smisao duhovnosti nije u ekstazi. Učitelji duhovnosti, poput Meistera Eckharta, upozoravaju protiv traženja duhovne ekstaze. Ni sveci nisu tražili ili očekivali ekstazu. Biti vjernik ne znači postati ni zaluđeni fundamentalist ni pobožni sanjar. Isto tako, vjernik na svom duhovnom putu ne traži senzaciju, fanatizam, ekstatičke doživljaje i euforiju. Kršćanska duhovnost ima svoju svrhu – tražiti Božju blizinu – što znači svaki dan se pitati kako vršiti Božju volju „svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom“(Mt 22,37). I isto to pitanje postavljati Bogu u molitvi.
Slušatelji Riječi, a ne papige
Ukratko, kršćanska duhovnost bez moralnosti je smrt vjere. Pod moralnošću se ovdje ne misli na neki sveobuhvatni sustav propisa i odredbi kako treba živjeti, nego na Kristovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu i Bogu u kojoj je sadržan „sav Zakon i Proroci“ (Mt 22,40). Zato je duhovnost bez življene ljubavi prema čovjeku isprazno romantiziranje vjere, svođenje Božje spasenjske volje na čisto „uvjerenje“ bez učinka na svijet. Nije to ništa drugo nego „bijeg od svijeta“ stvaranjem neke idilične neproblematske iluzije lišene svake brige i dileme. Iskrena vjernika, naprotiv, savjest obvezuje izaći u svijet ne bi li navijestio Evanđelje i privukao druge Kristu.
Ništa pak od toga nije moguće bez zdrave ravnoteže vjere i razuma. Upravo to treba više nego ikad naglašavati danas, kada biti vjernikom sve više za mnoge postaje folklor, a za druge isprika za bezumnost religijskog fundamentalizma. Kako uopće razumjeti otajstva vjere bez razuma? U sintezi s vjerom, razum je razumijevanje, ne tek papagajsko ponavljanje i nabrajanje, već kontemplativno prebiranje i usvajanje istina vjere na takav način da „teorija“ prirodno prelazi u „praksu“, pa vjerovati postaje način života, a ne tek neka aktivnost na sat vremena nedjeljom. Teološkim rječnikom, radi se o onom „contemplata aliis tradere“ sv. Tome Akvinskog iz Summa Theologiae.
Kršćanska duhovnost, dakle, nisu intenzivne ekstatičke pojave – vizije, privatne objave, zanosi, čudesna iscjeljenja i sl. – već utjelovljivanje Krista u životu vjernika omogućeno askezom i kontemplacijom koje se onda očituje u svijetu autentičnim svjedočenjem Evanđelja čitavim svojim životom. Vjernik stoga nije ekshibicionist koji traži slavu za sebe nego da se Krist proslavi. To znači da vjernik treba biti i realist jer nasljedovati Krista nije lako i ne može se izbjeći osobna žrtva, preispitivanje i tjeskoba. Kršćanin zna da mu je prvo pobijediti samog sebe da bi po njemu Krist bio tu za druge.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
