Lijenošću, nemarom, dodvoravanjem, karijerizmom i tradicijom shvaćenom kao vršenje običaja doveli smo Crkvu u stanje intelektualnog siromaštva s mentalitetom obrane klerikalnih stečevina.
Svijet, zahvaćen pandemijom koronavirusa, nalik je Kleofi i njegovu drugu na putu u Emaus. Isusovo razapinjanje bila je smrt njihovih očekivanja. Iz snova o mesijanskoj budućnosti Izraela vraćaju se u surovu stvarnost. Zatvorena budućnost otriježnjuje. S današnjom se pandemijom događa slično. U stanju smo povratka, otriježnjenja. Jasnije vidimo da vjera, pored fideističke utopije, nije rasterećenje od kriza. Štoviše, vjera uvodi u krizu i otvara oči za prepoznavanje izazova u kojima valja podmetnuti leđa. U svakoj krizi, a današnja je jedinstvena, rađa se izazov razlučivanja bitnog od nebitnog, istine od laži, vjere od nevjere. S novonastalom situacijom se jasnije vidi u kolikoj je mjeri globalizacija oslabila interes za ljude koji su nam prostorno blizu, a postalo je očitije da globalna povezanost nije dovelo do porasta solidarnosti. I to je samo dio onoga što možemo uočavati na svjetskoj razini.
Kruh anđeoski, gle, prijeporom postaje
U crkvenom dvorištu čujemo poziv da se čim prije vjernicima dopusti sudjelovanje u euharistiji i “utaži žeđ za euharistijskim otajstvom”. Dok mnogi od tih glasova ističu zabrinutost zbog posljedica “apstinencije”, rijetko se među njima čuju glasovi koji propitkuju i pozivaju na otvaranje Crkve svijetu kao očekivanom plodu života iz euharistije. Izgleda da takvih glasova nema ili su stišani. Još manje je glasova koji bi pozivali na suočavanje s ravnodušnošću prema odavno započetom pražnjenju crkava. Otvoreno izlaganje motivima mladih ljudi s obzirom na njihovo napuštanja Crkve i crkava, nije još na dnevnom redu. Zar su sigurnosne mjere oduzele vjernicima mogućnost da žive po euharistiji, odnosno da se kao kruh lome za braću i sestre, i to iz vjere i ljubavi prema euharistiji bez koje nema Crkve? Jasno, euharistijski stil života je krvavo zahtjevan, ali je istinski ispit (ne)dostojnog pristupa euharistiji. U kolikoj se mjeri trudimo živjeti na način da Krista, koji je cijelim svojim postojanjem bio za Oca i ljude, prepoznamo u onima koji su u 25. poglavlju Matejeva evanđelja “vir i uvir” našeg euharistijskog identiteta? Bez tog i takvog nastojanja riječ je o pukom religijskom kultu i kulturalnoj formi kojoj se može pristupati bez euharistijskih motiva.
Odakle bivši katolici?
Poznavatelji današnjih kretanja lako će uočiti da mentalitet najvećeg dijela zahtjeva za, uvjetno rečeno, otvaranjem crkava, kao i prozivanje crkvenih pastira zbog popuštanja civilnim vlastima i izdaju euharistije, potječe iz istog mentaliteta koji je ravnodušan prema odljevu vjernika s euharistije. To što je vrijeme pandemije potaknulo više molitve u obiteljima, velik je dar. No suočavanje s uvjetima pandemije nije puka prilika da se oživi molitva izvan crkve kao preseljenje kulta, nego prilika za osobno i zajedničko produbljenje i sazrijevanje iz vjere kroz obitelj i u obitelji s ciljem prepoznavanja obitelji kao mjesta na kojem se prenosi vjernička strast. To pak neće ići bez temeljitog preispitivanja pastoralne paradigme koja je posljednjih tjedana, ne niječući dobre namjere, iznjedrila u javnosti “rukovanje” s Presvetim Oltarskim Sakramentom kao da je riječ o poganskom idolu u službi zaštite usjeva.
“Ne” intelektualnom siromaštvu Crkve
Brojni kritički glasovi katolika, a dio ih je ideološki i politikantski intoniran, razlog su više za istinsko i neodgodivo “pastoralno obraćenje” koje će težiti za zrelom vjerom i, ono što se u ovakvim stanjima posebno vidi, nasušno potrebnim intelektualnim dostojanstvom vjere na svim razinama crkvenog života. Dovoljno je bilo vidjeti prošlih dana kako se pojedinci i skupine pozivaju na Sveto pismo kao da biti katolik znači slijepo ustrajavati na verbalnoj inspiraciji Svetoga pisma ili citirati crkvene dokumenta kao da je riječ o ideološkom pamfletu. Osobno sam uvjeren da smo lijenošću, nemarom, dodvoravanjem, karijerizmom i tradicijom shvaćenom kao vršenje običaja doveli Crkvu u stanje intelektualnog siromaštva s mentalitetom obrane klerikalnih stečevina. U tom i takvom ozračju nije moguće očekivati da Crkva bude proročki glas i kritička savjest u društvu.
Papa: istinski slijed tradicije
Posrijedi je zasigurno sudar dviju ili više struja u Crkvi koje će teško nalaziti zajednički jezik. Nisu od jučer, ali danas nemaju potrebu za dijalogom i stajanjem pred sudom Božje riječi. Sve navedeno nije moguće odvajati od rastućih povika na Papu. Započeli su na Trgu sv. Petra. Odonda ne prestaju. Naziva ga se prvim ateistom na Petrovoj stolici, komunistom, masonom, anarholiberalom, heretikom, rušiteljem Crkve i papinstva, uzrokom Božje kazne itd. Potiho se priželjkuje njegova smrt ili, ako to nije moguće, barem povratak u Argentinu. Papa, ponavljam, mnogima smeta. Njegovo djelovanje, lišeno neegzistencijalnog jezika klerikalizma, ukazuje na činjenicu novih senzibiliteta s kojima Crkva mora računati. U susretu s novim senzibilitetima neizostavno nam je potrebna euharistijska dimenzija života koja pomaže da se snažnije prione životu ljudi i u zajedništvu vjere oblikuje samoga sebe po daru euharistije.
Očito i mi stojimo na povijesnom putu. Hoćemo li Krista prepoznati u “lomljenju kruha”, vidjet će se u javnom, ne u sakralnom prostoru.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
