Crkvi ne pristoji prihvatiti mito da se nedjelja zakonom proglasi neradnim danom, kao ni da to na ikoji način zahtijeva. Nedjelju kao dan određen za odmor i bogoslužje treba promicati kod vjernika kao izbor koji sami moraju učiniti.
Priroda se budi, vratile se laste, prvo proljetno cvijeće krasi livade, stabla se polako kite lisnatom krošnjom koja će uskoro bacati dobrodošao hlad na zahvalne šetače duž gradskih ulica, u parkovima i šumama. Iznenada, a opet sasvim očekivano, zateklo nas to magično doba godine koje ne može dočarati ni Disneyland. Govorim, naravno, o predizbornim manipulacijama vjerničkim uvjerenjima, čiji je prvi vjesnik, poput visibaba, raspirivanje rasprave o radu nedjeljom.
Ove godine pitanje neradne nedjelje je došlo u neočekivanom obliku: kao proglas Nacionalnog kriznog stožera u sklopu dugoročnih mjera za suzbijanje epidemije virusa COVID-19, dok se život građana polako normalizira nakon više tjedana doslovno opsadnog stanja. No, to ne znači da se išta zaista promijenilo. Opet pljušte stare optužbe i nižu već izlizani argumenti zašto treba ili ne proglasiti nedjelju neradnom. Novinari cvjetaju, jer sad mogu samo prepisivati svoj stare članke, umjesto da se bave pravim novinarstvom.
Ponosni licemjer
Što se više uopće može reći na ovu temu, osim možda istine. Činjenica je kako smo svi licemjeri kad je u pitanju neradna nedjelja. Ne treba bježati od toga licemjerja. Političari, novinari, kulturni djelatnici, poduzetnici, seoski župnici i presvijetli kanonici, svi u na ovaj ili onaj način, u manjoj ili većoj mjeri, licemjeri dok god javno govore jedno, a privatno misle i čine drugo. Moja je namjera ovdje biti otvoreni licemjer i izvući na svjetlo dana kako većina u skrovitosti svojih misli razmišlja o pitanju neradne nedjelje na isti način, bez obzira na to što javno rekli.
Svima je jasno kako je uvođenje neradne nedjelje ciničan potez besramnog ulagivanja vjernicima u političke svrhe. Nema tu demokršćanskih vrijednosti, tek isprazna propaganda. Mimo toga, istinske protivnike neradne nedjelje nije briga ni za politiku, vjerska uvjerenja i prava radnika, nego za potrošnju u trgovačkim centrima vikendom. Svako protivljenje neradnoj nedjelji iz ideoloških razloga, kao otpor društveno-političkom utjecaju Katoličke Crkve, uglavnom se svodi na deklarativno pokriće komercijalnih interesa. Ljevica i desnica jednako služe kapitalizmu.
Neradna nedjelja – izbor, a ne prisila
Isto tako, Crkvi ne pristoji prihvatiti mito da se nedjelja zakonom proglasi neradnim danom, kao ni da to na ikoji način zahtijeva. Time se samo potvrđuju najgore sumnje protivnika Crkve i odguruje one koji možda nemaju ništa protiv kršćanstva, ali također ne žele da im se išta nameće. Nedjelju kao dan određen za odmor i bogoslužje treba promicati kod vjernika kao izbor koji sami moraju učiniti i urediti svoj život tako da nedjelja bude neradna za njih i druge. Ukloni potražnju, pa će i ponuda nestati. Tada bi neradna nedjelja organski postala dio zajedničkog ritma života i ne bi bilo potrebno zakonom ili sad proglasom Kriznog stožera propisivati zatvaranje trgovina.
Ne nudim odgovor na ovu dilemu, osim možda katarze svakome tko je dovoljno iskren prema sebi da prizna kako je licemjer. Ja sam licemjer kad je u pitanju neradna nedjelja. Žao mi je radnika u trgovini i htio bih da im se omogući slobodan vikend kakav i ja redovito uživam. No, isto tako sam svjestan kako mnogi od njih žele raditi baš nedjeljom radi dodatne zarade i da im nije stalo što je to dan spomena na Kristovo uskrsnuće. Isto vrijedi i za sve druge biznise koji se bave uslužnom djelatnošću. Neću lagati da nikada nakon nedjeljne mise nisam sjeo u kafić ili da u šetnji nedjeljom poslijepodne nikada nisam kupio sladoled.
Zato se ne libim prozvati licemjerje političara koji me pokušavaju podmititi jeftinim ustupcima kako bih glasao za njih. Nije mi problem uperiti prstom na sveopću neiskrenost. I onih što serviraju tobože liberalne argumente zašto treba dopustiti rad nedjeljom, a zapravo im je samo do bogaćenja. Kao i onih koji troše više energije na političke manevre nego na naviještanje Evanđelja, kao da će ljudima više biti stalo od dana Gospodnjeg ako im je zakonom nametnut. Ja sam pak ponosni licemjer. Nosim svoje licemjerje na rukavu dok nedjeljom poslijepodne nakon mise ližem sladoled u parku. Ne živim u skrovitosti ni u strahu da će netko otkriti moju prijetvornost. Utoliko je moj život bolji i zaista mogu uživati u proljeću, bez straha da će mlado Sunce rastjerati maglu koju prodajem drugima.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
