Važno je shvatiti kako u konačnici sakrament nije svrha nego sredstvo, koje me neće učiniti ništa boljim i vrijednijim u Božjim očima ako mi neće pomoći da bolje vidim Isusa prisutnog u bratu čovjeku, a ne samo u svojem vlastitom probavnom sustavu.
Svjedoci smo kako se proteklih dana u medijima i na društvenim mrežama izražavalo silno nezadovoljstvo zbog odredbi kojima je privremeno zbog pandemije uskraćena vjernicima prisutnost na svetim misama i ostalim liturgijskim činima kako bi se najugroženije skupine sačuvalo od zaraze. Normalno je i u skladu s evanđeoskom ljubavlju da Crkva stavlja ljudski život kao temeljnu vrednotu ispred svake vjerske prakse pa je potaknuta brigom za one najugroženije bila primorana posegnuti i za tom ne baš lakom mjerom.
Zabrinjavajuća je u cijeloj priči činjenica da su u ovim okolnostima isplivali i mnogi problemi i krive percepcije koji su do sada bili ispod površine pa je zato došlo do svojevrsne vjerničke histerije i negodovanja, prozivki biskupa zbog tobožnje nebrige za povjereno stado, dok se pojedine svećenike kanoniziralo još za života što su se eto, gotovo herojski, oglušili na odredbe svojih nadređenih ordinarija. Među određenim dijelom vjernika zavladalo je čak prozelitističko (ne)raspoloženje prema svećenicima koji im nastoje pojasniti kako ove mjere nisu obezvređivanje Euharistije već čin ljubavi i brižnosti prema vjernicima, iako su privremeno ostali uskraćeni za njen najvažniji dio koji je nemoguće nadomjestiti ni jednim live streamom – a to je sveta pričest.
Je li Krist u ovome svijetu prisutan isključivo u kruhu koji se po molitvi zajednice vjernika predvođene svećenikom pretvara u njegovo tijelo, pa nam je to tek nekakav čarobni eliksir koji moramo redovito konzumirati da bi ostali na životu pod svaku cijenu ili je ipak Krist s nama uvijek?
No, je li Krist u ovome svijetu prisutan isključivo u kruhu koji se po molitvi zajednice vjernika predvođene svećenikom pretvara u njegovo tijelo, pa nam je to tek nekakav čarobni eliksir koji moramo redovito konzumirati da bi ostali na životu pod svaku cijenu ili je ipak Krist s nama uvijek, i ondje gdje nema svećenika ni mise, gdje nema interneta i live streama pa čak i ondje gdje nema uopće žive zajednice, već usamljeni pojedinac koji je povjerovao Kristu okružen neistomišljenicima?
Zar su ostali isključeni iz spasenja i dioništva s Kristom? Jesu li vjernici kojima je zbog crkvenog zakona i odredbi o primanju sakramenata razvedenih i civilno vjenčanih manje vrijedni u Božjim očima od onih koji idu na misu svaki dan i imaju taj privilegij da primaju pričest? Što je sa izopćenima kojima je cenzurom uskraćeno sudjelovanje u bogoslužju? Kako oni preživljavaju bez pričesti? Hoće li svi oni umrijeti duhovno i fizički ako se ne nahrane pod hitno s Njegova stola? Voli li Bog uopće one koji ne idu na pričest ili su otpisani za pakao ili sličnu Božju kaznu?
Možemo si postaviti pitanje zašto pristupamo pričesti i što ona nama vjernicima uopće znači: hrani li ona tek našu taštinu kako bismo se sami pred sobom hvalisali kako smo, kao odabrana Božja elita, primili samoga Boga pa smo time bolji od onih koji ga nisu primili ili nam je pričest podsjetnik da smo bez ikakve zasluge imali privilegij biti dio tog Božanskog dara kako bi bio na korist nama i čitavoj Crkvi? Vodeći se tim riječima koje svake nedjelje izgovaramo, plodove toga dara moramo nositi drugima kako bi raslo zajedništvo s braćom i sestrama te da bi živeći djelotvornu ljubav na koju nas euharistija poziva u to zajedništvo privukli i one koji još nisu dio Crkve.
Naime, u samoj euharistijskoj molitvi molimo „da nas pričesnike Duh Sveti sabere u jedno“. Zato euharistija nije individualni čin pobožnosti u kojem svatko za sebe uzima duhovnu hranu i na tome sve staje, već je ona usmjerena na zajedništvo u tome daru što se najbolje očituje u značenju same riječi „pričest“, tj. biti „pri česti„ („cum munus“) – imati udioništvo u daru („communio“). Po Duhu Svetome ostvaruje se Crkva koja živi od euharistije za izgradnju Božjega kraljevstva u svijetu.
Ako je u mnogim osvrtima vidljivo da je u svijesti pojedinaca Kristova prisutnost po logici intimističke duhovnosti sužena isključivo na sakramentalnu prisutnost pod prilikama kruha i vina, gdje je “istinski, stvarno i bitno” prisutan, onda možemo zaključiti da je u svijesti vjernika još uvijek duboko usađena devocionistička duhovnost koja sigurnost gradi na Kristu shvaćenom kao “zatočeniku svetohraništa” kojemu smo pozvani tek smjerno iskazati ljubav i poštovanje što češćim molitvenim pohodom, iskrivljujući pri tom poimanje Crkve kao zajednice koja svoje zajedništvo najjasnije očituje okupljena u euharistijskom slavlju. U njemu ona djelatno sudjeluje vršeći poslanje primljeno na krštenju kada je svatko od nas pomazan svetom krizmom postao „ud Krista svećenika, proroka i kralja“.
Na površinu izlazi mentalitet privatne Crkve, privatnog Boga i privatne vjere, vođene krilaticom „spasi dušu SVOJU“. To je sve ono što nema veze sa Evanđeljem ni sa Crkvom.
I konačno dolazimo do toga da se zanemarujući zajedničarski i misionarski karakter pričesti, ona sve više i poima samo kao hranjenje božanskim kruhom koji će nas učiniti boljim ili vrjednijim od onih koji ga nisu jeli. Tada na površinu izlazi mentalitet privatne Crkve, privatnog Boga i privatne vjere, vođene krilaticom „spasi dušu SVOJU“. To je sve ono što nema veze sa Evanđeljem ni sa Crkvom i što je duboko usađeno u srca onih koji ne žele podignuti pogled dalje od samih sebe i brige za svoje vlastito spasenje. Gdje je svijest o Crkvi koja izvire iz euharistije, i to Crkvi shvaćenoj kao narod Božji? Je li u ovim zahtjevima pojednih vjernika proradila klerikalizirana svijest laika, a nestala ispravno shvaćena svjetovnost koja bitno obilježava život vjernika laika?
No Crkva, čiji smo dio, jest zajednica okupljenih oko Krista koja ne postoji bez altruističkog binoma „Ja i ti“, bez nas s kojima i u kojima je Isus uvijek prisutan kako je obećao, u sve dane do svršetka svijeta.
U vremenu pandemije koja je odnijela već toliko života i to onih najugroženijih skupina u kojima su naše bake i djedovi, očevi i majke, dužni smo svoj pogled i pažnju i dalje držati na Isusu, ali onome koji prebiva u bližnjemu i slabome, pri čemu uvijek kao podsjetnik moramo na pameti imati Isusov govor o prepoznavanju Njega samoga u gladnima, žednima, golima, bosima, strancima, utamničenima i bolesnima kao o kriteriju za ulazak u Kraljevstvo (Mt 25, 31). Zbog toga je važno shvatiti kako u konačnici sakrament nije svrha nego sredstvo, koje me neće učiniti ništa boljim i vrijednijim u Božjim očima ako mi neće pomoći da bolje vidim Isusa prisutnog u bratu čovjeku, a ne samo u svojem vlastitom probavnom sustavu. Ne dozvolimo zato da na Gospodinovo pitanje: „Gdje ti je brat?“, kada se nađemo jednom pred njegovim licem, odgovorimo riječima bratoubojice Kaina: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“, a s bratom smo ubili i Krista u njemu prisutna želeći se pod svaku cijenu Kristom nasititi u kruhu.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
