Temelj katoličanstva uvijek je bila i ostaje Euharistija slavljena u zajednici vjernika – Crkvi, a ne individualistička duhovnost koja ostaje zatvorena u sebe i iz koje ne proizlazi ništa drugo osim kratkotrajne ekstaze.
Sredinom ožujka ove godine, uvođenjem mjera socijalnog distanciranja i samoizolacije zbog epidemije virusa COVID-19, vjernici su se nedjeljom umjesto u crkvenim klupama odjednom našli doma pred svojim televizorima ili laptopima. Bez obzira kako tko pratio misno slavlje, svima je jedno bilo zajedničko: izostanak Pričesti. Zato je papa Franjo, kako bi donekle ublažio tjeskobu oko trenutačne situacije, preporučio oživljavanje drevne prakse tzv. “duhovne pričesti”.
Tradicija Crkve
Sva je ta iznenadna sjeta i buntovnost oko privremenog prekida uobičajenog ritma crkvenog života fascinantna. Mnogi se ponašaju kao da je nemogućnost redovite pričesti neki zloguki znak skorog kraja svijeta. Pritom se zanemaruje kako sve do početka 20. stoljeća često primanje Pričesti uopće nije bila ustaljena praksa. Kao što svaki prvopričesnik nauči, a krizmanik pred župnikom glumi da zna, u ‘Pet crkvenih zapovijedi’ stoji: “Svake se godine najmanje jedanput ispovjedi i o Uskrsu pričesti”. Ta stoljetna vjernička praksa ustraje do danas. Za mnoge je to njihov tradicionalni oblik duhovnosti, način kako da održe svijest o Euharistiji kao svetinji, pa ne mare ni za preporuke Crkve da se redovito pričešćuju kad sudjeluju u slavlju Euharistije, ako nisu u stanju smrtnog grijeha.
U takvom kontekstu, dakle, već negdje u srednjem vijeku nastaje praksa “duhovne pričesti” među onim svecima i misticima, koji su u svojoj težnji prema što savršenijem duhovnom sjedinjenju s Kristom stalno žudjeli za Pričesti. Tradicija kršćanske mistike je pak opsežna tema za neku drugu priliku. Glede „duhovne pričesti“ ovdje i sada, treba pitati ima li neki suvremeni autoritativni izvor koji spominje tu drevnu praksu? To bi bila enciklika Ecclesia de Eucharistia pape Ivana Pavla II. u kojoj pod br. 34. možemo pročitati:
“(…) Upravo je stoga prikladno u duši gajiti trajnu želju za euharistijskim Sakramentom. Iz ovoga se razvila praksa “duhovne pričesti” koja se stoljećima sretno ustalila u Crkvi i koju sveti učitelji duhovnog života preporučuju. Sveta je Terezija od Isusa pisala: ‘Kad se ne pričestite i ne sudjelujete na misi, možete se duhovno pričestiti, što je veoma korisno… tako se u vas utiskuje mnogo ljubavi našega Gospodina’.”
„Trening kod kuće“
Ivan Pavao II. u svojoj enciklici iznosi općeprihvaćeno razumijevanje “duhovne pričesti” u skladu s crkvenom tradicijom. “Duhovna pričest” je žarka želja za zajedništvom s Gospodinom u sakramentu Euharistije. Drugim riječima, “duhovna pričest” ne nadomješta Pričest nego služi održavanju svijesti o nužnosti Euharistije za spasenje, pa i kada nismo u prilici da možemo na sv. misu i pričestiti se. „Duhovna pričest“ nije, kako se isprva čini, prigodna zamjena za Svetu Pričest u ovo doba epidemije, nego izraz žive vjere. Uz to je i „trening kod kuće“ da ne izgubimo iz vida ono što je stvarno bitno zaokupljeni drugim brigama i problemima ili iz čiste lijenosti. U duhu jetkog biblijskog suda o čovjeku, koji je „slab i malovjeran, nesposoban shvatiti pravdu i zakone“ (Mudr 9,5), svaka duhovna vježba ima uvijek istu svrhu – podsjećati na izvor našega spasenja, koji je u Bogu, te nas usmjeravati prema dovršenju Božjeg spasenjskog nauma.
Proizvod mašte?
Nažalost, mnoga objašnjenja ove drevne duhovne vježbe, koja danas cirkuliraju, u mnogočemu su nezadovoljavajuća. Često općenite i nejasne elaboracije, kao npr. da se “duhovna pričest” može prakticirati bilo kada i koliko god se puta hoće, stvaraju dojam da se radi o nečemu što je podložno našoj volji, pa se može prizvati po želji. Kako onda možemo znati da “duhovna pričest” nije tek proizvod naše mašte? Umjesto da dadne čvrste smjernice o tome što “duhovna pričest” jest i koja joj je sve svrha, takav govor o “duhovnoj pričesti” potiče da se osobne umišljaje shvaća kao doticaj sa središnjim otajstvom kršćanske vjere. Temelj katoličanstva uvijek je bila i ostaje Euharistija slavljena u zajednici vjernika – Crkvi, a ne individualistička duhovnost koja ostaje zatvorena u sebe i iz koje ne proizlazi ništa drugo osim kratkotrajne ekstaze.
Duhovne prečice
Nadalje, “duhovna pričest” se promiče i pozivanjem na poznate svece i mistike. Time se razne tvrdnje o „duhovnoj pričesti“ žele potkrijepiti svetačkim autoritetom i prikazati kao recept za postizanje svetosti. Nažalost, to je više podilaženje ljudskoj psihologiji nego valjan argument. Ljudska bića razmišljaju „heuristički“, prevedeno na hrvatski, traže prečice kako ne bi morali trošiti energiju na zahtjevan proces kritičkog rasuđivanja ili „razlučivanja duhova“. Jedna od najpoznatijih takvih heurističkih prečica je prihvaćanje suda autoritativne osobe o nekoj stvari. Dakle, ako svetac za kojeg su svi čuli veli da je to tako, onda je to tako zato što je to rekao svetac. Cirkularna logika ovjekovječena u onoj uzrečici koju svako dijete barem jednom u životu čuje od svojih roditelja: “Samo zato što svi skaču sa Savskog mosta, moraš li i ti?”
Nema riječi o tome da je pozivanje na duhovni autoritet svetaca neka podla taktika zavaravanja i navođenja na krivi put. Samo ističemo da nema zamjene tome da svatko sam prouči zapise koji su sveci i mistici ostavili iza sebe. Citiranje nekog sveca treba biti poticaj na daljnje istraživanje neiscrpivog blaga koje je kršćanski polog vjere. Tko se odvaži na to putovanje, zasigurno neće požaliti da je uzalud potratio svoje dragocjeno vrijeme.
Čežnja za pravom pričešću
Tada će otkriti i kako su sveci i mistici govoreći o “duhovnoj pričesti” izricali svoju čežnju za zajedništvom s Gospodinom u tipičnom alegorijskom stilu kršćanske mistike. Naša vjera, u čijem je središtu Euharistija, podrazumijeva i jednu neugasivu žudnju za Gospodinom. Euharistija daje predokus zajedništva s Bogom koje ćemo uživati o Kristovu povratku. Smisao te gladi nije da ju se ovdje i sada utaži, nego da nas podsjeća na naše “siromaštvo duha”, na to što smo prokockali odabravši grijeh samo zato što nam pruža trenutačno zadovoljstvo. Stoga ne smijemo ponoviti istu pogrešku tražeći način kako da odmah posjedujemo Boga zbog nestrpljenja i frustracije sadašnjom situacijom. Taj kompleksan splet osjećaja koji svaki vjernik nosi u sebi ne treba pokušavati razriješiti sada i ovdje nego izraziti jezikom molitve, pozivajući Gospodina neka požuri i ne zastajkuje: “Maran-atha!” (1Kor 16,22).
Nadopuna Svetoj pričesti?
Posebno je zabrinjavajuće što neki tekstovi u prilog “duhovne pričesti” tvrde da nema ništa vrjednije od duhovnog pričešćivanja. Implicira se kako “duhovna pričest” nadilazi samu Euharistiju, ne bi li se potom kasnije u tekstu tvrdilo da “duhovna pričest” ne nadomješta Svetu Pričest, ali ju nadopunjuje. Kako išta može nadodati Euharistiji koja je izvor i vrhunac kršćanskog života?! Nije jasno radi li se o stiliziranom pretjerivanju ili iskrenom, iako pogrešnom, uvjerenju autora tih tekstova. Nažalost, tome je kriv manjak solidne kateheze i formacije mnogih katolika zbog čega sve više maha hvata spiritualističko shvaćanje vjere. Ništa ne može zamijeniti puninu milosti posredovanu Euharistijom. Zato vjernika sve što čini treba otvarati zajedništvu s Kristom kroz primanje Pričesti. Dakle, tako treba shvaćati “duhovnu pričest”, u kontekstu tradicionalne katoličke mistike, kojoj je cilj prožimanje svega čovjekova života Kristovom prisutnošću u očekivanju Kraljevstva Božjeg, a ne kao supstituciju za Euharistiju.
Stavovi izrečeni u tekstovima osobni su stavovi pojedinog autora i ne odražavaju nužno stav čitavog foruma Katolik 2.0.
